Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo.
– Njima je dobro – gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. – Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!
Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.
I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.
– O to si ti, Gospodine! – reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.
Gospodin se blago nasmiješi:
– Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.
Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…
– To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.
Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.
Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.
Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne: – Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!
A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.
Autor: Lj. A. Maračić; ”Svakidanje jadikovke”
