Mislila sam da sam bila spremna udati se za crnca, no nisam imala pojma o onome što me očekuje. Ovo je priča žene koja je u sretnom braku s crncem.
Bilo je to prije malo više od dvije i pol godine, taman prije nego sam se trebala udati postavljeno mi je pitanje: „Jesi li spremna za ono što će vaša obitelj iskusiti budući da se udaješ za crnca?“.
Budući da sam bila bjelkinja odrasla u Salt Lake City-ju, Utah, bila sam uvrijeđena. Muškarac s kojim sam pričala je primijetio da sam uvrijeđena te je jednostavno rekao: „Nisam te mislio povrijediti, samo sam htio biti siguran da si svjesna da će stvari biti drugačije nego što mislim da očekuješ. Bit će teže“. Objasnila sam da sam u redu da će sve biti odlično.
Dvije i pol predivne godine kasnije, naš stariji sin ima 5, a mlađi sin ima gotovo dvije godine. Kao žena kakva sam sada često razmišljam o tom danu sa željom da sam mogla razumjeti što je taj muškarac mislio.
Želim da sam mogla razumjeti da će mog supruga izvući iz automobila, staviti mu lisice, baciti ga na pod i kleknuti na njegova leđa, dok ga ja bespomoćno gledam, samo zato što nam je istekla registracija. Želim da sam znala da će ljudi optuživati mog supruga je je oteo našeg najmlađeg sina samo zato što je bijel, a u isto vrijeme mene hvaliti jer sam svetica koja je posvojila malenog crnca.
Da sam barem razumjela ružne riječi
Da sam barem razumjela ružne riječi koje netko može izgovoriti kada govori o našoj malenoj miješanoj obitelji i bol koja slijedi nakon toga. Da sam barem upotrijebila to vrijeme kako bih sagledala kako ću objasniti mojim dečkima zašto ljudi nisu uvijek pristojni.
U posljednjih nekoliko godina dogodilo se nekoliko stvari zbog kojih sam morala odlučiti koje je moje konačno stajalište. Gledala sam i čitala o muškarcima i ženama u boji koje je policija ranjavala i ponižavala te sam shvatila da sam bila na obje strane te ograde.
Ušuškavala sam svoje bebe i gledala ih kako spavaju sa suzama u očima dok sam razmišljala kako da ih zaštitim od svijeta. Ujedno sam i gledala moju bebu u oči i govorila: „Bolje donosi pametne odluke. Sigurne odluke. Nema pljačkanja benzinske postaje. Nema hodanja po ulici mašući mač uokolo. Nema pobunjivanja. Trebaš imati poštovanja. Trebaš biti član društva koji pridonosi svijetu. Trebaš biti ponosan na to što si i na svoje naslijeđe. Ako si išta manje od toga, jednog dana mi se možda nećeš vratiti kući“.
Pretpostavljam da je dio problema s ovim svijetom činjenica da ako si Bijel nikada nećeš biti Crn i pokušati razumjeti njihov strah zasnovan na njihovim iskustvima – to će za tebe uvijek biti teško. Rekla bih da je prošlo 8 godina od kada sam imala pokidano stražnje svijetlo na automobilu. Prošla je godina dana prije nego je moj ujak ponudio da ga popravi, do tada uopće nisam o tome razmišljala.
VIDI OVO: Tko je bio prvi crnac u Bibliji?
Premotajmo na otprilike prije mjesec dana kada mi se svijetlo opet pokidalo. Zbog mog prošlog iskustva bijele žene, opet sam odlučila da ga neću popravljati nego ću uštedjeti novac. Moj suprug je bio užasno paranoičan. Svaki je dan govorio da trebam ići popraviti to svijetlo. On bi vozio moj auto i neprestano gledao gdje je policija i u slučaju da bi ju uočio brzo bi otišao drugom cestom ili bi se zaustavio sa strane i čekao da prođu pokraj njega.
Nisam bila tiha s izražavanjem svoje frustracije što je on mislio da policija uvijek vreba na njega samo zato što je crnac. On bi uvijek strpljivo odgovorio: „Ljubavi, ne trebamo taj problem“. Naše svijetlo je sada popravljeno, no dok sam slušala vijesti o čovjeku koji je upucan u svom automobilu, a prvotni razlog zaustavljanja bilo je pokidano svijetlo, shvatila sam da počinjem paničariti.
Što da smo to bili mi i moj manjak poštovanja za njegove strahove bi nas doveo do onog najgoreg? To sam večer otišla u krevet pitajući se kako budućnost izgleda za moju obitelj, no kada sam se u jutro probudila samo sam shvatila da će stvari postati jako loše, ne samo za moju obitelj nego i za sve druge.
Svijet je pun ljudi. Nije pun policije, liječnika, učitelja, Azijata, latino-Amerikanaca, muškaraca i žena. Naša Zemlja je puna ljudi. Ljudi koji na sreću i nesreću imaju istu jednaku priliku odlučiti kako žive svoje živote. Puna je ljudi koji odlučuju jesu li dobri ili loši. Puna je ljudi na koje te odluke o dobrom ili lošem utječu. Jako je lako zapasti u ideju da je problem MI protiv NJIH kada je u stvarnosti zapravo dobro protiv zla i tako je uvijek bilo.
Mržnja se uči, ona dolazi iznutra
Ljudi ne izlaze iz majčine utrobe mrzeći svog susjeda. Mržnja se uči. Mržnja dolazi iznutra. Nju se osjeća i ona ostaje. Mržnja vas gura da tražite osvetu za ono što smatrate lošim i nepravednim. Jednakost je nešto čemu se možemo samo nadati i u savršenom bi svijetu postojala, no realnost je da sada ne postoji i da neće postojati još jako dugo, ako i ikada.
I što sada učiniti? Pet policajaca je mrtvo zbog loših odluka drugih LJUDI. Što je to popravilo? Koliko samo ljudi ide u krevet večeras želeći da se njihova voljena osoba vratila kući, bijela ili crna, ali zbog mržnje nikada neće više ući kroz ta vrata? Sve što ja vidim su policajci koji se boje mog muža sada više nego ikada. Vidim žene kako mole svoje muževe da ne odlaze van bez obzira imaju li značku ili crnu boju kože. Vidim roditelje kako uče svoju djecu da se boje policije umjesto da ih uče da poštuju one koji svoje živote stavljaju na liniju kako bismo mi bili sigurni. Ili roditelje koji svoju djecu privlače bliže sebi kada u autobusu crnac sjedne blizu njih.
Promjena koju želim vidjeti u svijetu u konačnici ne potječe iz pronalaženja pravde za one koji su pogrešno tretirani i nepoštivani. Potječe iz onoga što ja odlučujem učiti u zidovima svoje kuće. Potječe iz odgoja građana koji će poštivati zakon i ljude oko sebe. Potječe iz učenja djece da loše odluke dolaze s lošim posljedicama i da život nije uvijek pravedan i da nije takav stvoren.
Riječ je o gledanju na ljude kao na ljude, ništa drugo osim toga. Ne o gledanju boje kože ili posla. Ne po tome s kime su u braku ili u što vjeruju. Riječ je o tome da ljude gledamo kao slobodna bića koja odabiru svoj život i donose vlastite odluke i tada pronalaze mir unutar onoga što mogu kontrolirati. To je o pokazivanju svijetu, svojim načinom života, da nije u pravu u vezi onoga što su mislili o vama. To je u vezi učenja ljudi da, iako je rasizam još uvijek živ i djeluje, mi se trudimo naučiti našu djecu da očekuju bolje sutra bez obzira na okolnosti.
VIDI OVO: Bjelkinja je vikala na crnca koji je kosio travu, a onda je zaplakala
Svi životi su vrijedni, no istina je da životi crnaca nisu uvijek vrijedili. Jako je važno staviti naglasak na pronalazak rješenja za naše najdublje strahove dok gledamo voljene osobe kako se muče kako bi dobile jednak tretman kao i drugi. Bez obzira koliko se potlačeno osjećate, nasilje nikada neće donijeti povjerenje i mirom ispunjene veze za kakvima žudimo. Oduzimanje života majki ili ocu ili suprugu ili ženi kada neće donijeti natrag ono što ste vi izgubili. Taj čin neće umanjiti vaše strahove i neće smiriti vašu uzrujanu dušu. Takav način djelovanja i mišljenja ne gradi budućnost za našu djecu za koju se nadamo da će biti svjetlija.
Mržnja rađa mržnju i naša jedina nada u ovom svijetu punom laži je u stvarima koje možemo kontrolirati. Nada nije u Facebook statusu, vašem članku ili debati u novinama niti u vašim dobronamjernim protestima. Ona započinje kod kuće i započinje s vama.
Izvor: Faithit.com
