Milan, čovjek s Balkana, rođen je i odrastao u Sloveniji, gdje je stvorio obitelj i živio skladan život sa suprugom Sanjom i troje djece – Ivanom, Milicom i Lazarom.
Cijeli život proveo je na građevini, noseći cement, miješajući beton i gradeći domove za druge, uvijek s poštenjem i bez prigovora. Njegove ispucale ruke i povijena leđa svjedočile su o trudu, ali snagu mu je davala obitelj.
Sve se promijenilo prije 14 godina. Dok je radio na temeljima zgrade, doživio je moždani udar – strašna bol, trnjenje, pad u pijesak. Probudio se u bolnici, polovica tijela nepokretna, lice iskrivljeno.
Ponovno je učio hodati, jesti, govoriti. Svaki pokret bio je bitka. Sanja ga je posjećivala, ali bila je hladna, povučena. Nakon mjesec dana, ostavila ga je riječima: “Ne mogu živjeti s invalidom”, spakirala se i otišla, ostavivši ga s djecom.
Milan nije klonuo duhom. Uz pomoć sestre i susjeda, brinuo je o djeci dok se oporavljao. Naučio je kuhati jednom rukom, hodati sa štapom, pomagati djeci s domaćim zadaćama. Godinu kasnije, vratio se na gradilište – ne kao radnik, već kao nadzornik, koristeći svoje iskustvo. Plata nije bila velika, ali dovoljna za dostojanstven život.
Djeca su odrastala gledajući oca kako se bori, učili su hrabrost i odgovornost. Sanja se godinama nije javljala, a kad se vratila, nakon što ju je novi partner napustio, djeca su je dočekala hladno. “Tata je bio tu kad je bilo najteže”, rekli su, odbacivši njene pokušaje pomirenja.
Milan je nastavio dalje, osnovao malu firmu i ostao ponosan otac. Danas, kad su djeca odrasla, spreman je pronaći novu ljubav i uživati u zasluženoj sreći. Njegova priča dokaz je da ljubav i upornost pobjeđuju sve.
