Neka od pitanja koja nam se nameću kad čitamo biblijske retke (Postanak 18,16-33; Psalam 138; Luka 11,1-13) su: Mijenja li Bog mišljenje? Možemo li mi Boga nagovoriti da promijeni svoje planove?
Ta pitanja su povezana i s pitanjem: Ne zna li Bog sve unaprijed? Možemo li mi nečemu poučiti Boga? Iz starozavjetnog teksta koji smo pročitali bi se moglo zaključiti kako Bog ne zna sve unaprijed i kako mi možemo Boga nagovoriti da promijeni planove.
Međutim, vodeći računa o širem kontekstu Svetog pisma po kojem ne smijemo upadati u proturječja, smatram da tome nije tako. Vjerujem da Bog ne mijenja svoje mišljenje naprosto stoga jer je njegovo mišljenje uvijek apsolutno istinito. Vjerujem da Bog ne mijenja svoje planove jer su njegovi planovi uvijek savršeni. Vjerujem da Boga ne možemo ničemu poučiti jer On uvijek sve zna najbolje. Vjerujem da Bogu uvijek sve zna unaprijed i savršeno. Kad ne bi bilo tako onda on jednostavno ne bi bio Bog i ne bi se mogli u potpunosti osloniti na njega.
No istovremeno, Bog se u svojoj ljubavi i milosrđu objavljuje čovjeku. Postavlja se na njegovu razinu kako bi ga čovjek mogao razumjeti. Objavljuje nam se na antropomorfan način – to znači da sebi pripisuje ljudske osobine. Obraća nam se na način kako se otac obraća malenoj dječici, na način da bi ga mogla razumjeti. Vidimo kako On u vidu svojih anđela dolazi među svoje sluge. Bog je više puta pokazao svoju spremnost da osobno iskusi svu pokvarenost, zloću i patnju koju ljudi nanose jedni drugima. On dolazi među nas. Želi imati blizak odnos sa svojim slugama. Otkriva nam se.
Iz toga proizlazi i sve ostalo… On nam priopćuje dio svojih planova i namjera. Čini se kako po našem nagovoru mijenja svoje planove, a u stvari nas podučava svojoj volji i karakteru, te čini da ga bolje upoznamo. Uči nas da se podlažemo i prihvaćamo njegove odluke. Gospodin je uslišao Abrahamovu molitvu jer je po svojem dubljem vječnom naumu već odlučio tako postupiti, jer je to bio dio njegova plana. U nastavku ove priče jasno je vidljivo da Bog od početka zna što radi i što namjerava učiniti. U retku 19, 16 stoji: “Jer je Bog htio da ga (Lota) poštedi.”
Također, jasna nam je Božja volja da na kraju kazni svaki grijeh i nepravednost, a poštedi one koji su pravedni, te traže njegovu milost i milosrđe. On u svome milosrđu pokazuje volji da štiti i članove obitelji svojih vjernih slugu. Abraham zna da kakav je karakter Božji, zna da je On milostiv i milosrdan i zato se obraća Gospodinu. Ne molimo li i mi s pravom i legitimno Gospodina da bude milostiv nama, našoj braći i sestrama u vjeri, našim bližnjima i članovima naših obitelji? Mi molimo i On uslišava naše molitve. Istovremeno, molimo jer znamo da je to zato jer je već unaprijed odredio da se smiluje ljudima u Kristu Isusu, odnosno da smatra opravdanim svakoga tko iskreno vjeruje u njegovo ime i u njegovu milosrđu potraži oprost i utjehu.
Prema Božjoj riječi možemo prepoznati više razina Božje volje. Postoji najdublja apsolutna Božja volja ili Božji vječni plan koji nam ne nikad otkriva u potpunosti ili nam se otkriva postupno. S druge strane Bog nam u potpunosti otkriva volju svojih propisa i Zakona, volju da nas poučava u svojoj pravednosti. Jasno nam objavljuje svoju naklonost prema svome narodu i želju da usliša njegove molitve, kao i volju da osudi grijeh i nepravdu.
Najbolji primjer ili dokaz postojanja dvije volje ili dvije razine Božje volje jest sam Božji plan otkupljenja u Isusu Kristu. Božja riječ nam kaže da je po Božjoj vječnoj namisli Božji Sin trebao biti izdan, mučen, raspet i pokopan. No istovremeno Bog u svojoj pravednosti smatra odgovornima i osuđuje onoga tko ga je izdao, kao i one koji su ga osudili i raspeli.To se moralo desiti po nepromjenjivoj Božjoj namisli ali Boga to istovremeno i žalosti. To je bio dio Božjeg plana za spasenje čovječanstva no Bog smatra odgovornima, te osuđuje i kažnjava one koji su smaknuli nevinog Isusa.
Dobar primjer kako valja misliti i postupati jest molitva i post kralja Davida nakon što je sagriješio s Bat Šebom i skrivio smrt njezina supruga, te primio Božju objavu da će umrijeti njihovo dijete. David je jasno čuo Božju objavu da će dijete umrijeti i nije to smatrao praznom prijetnjom. No bio je svjestan i Božjeg djelovanja u prošlosti kada je znao popustiti od svoje presude kad su mu se ljudi okrenuli u pokajanju. David je objasnio svoje postupke kada je rekao: „..jer sam mislio: Tko zna, može mi se smilovati Gospodin…“.
Taj izraz: „Tko zna?“ je ključ za razumijevanje Davidovog posta i molitve. Naš Bog je Bog objave, Bog koji nam se otkriva, ali je istodobno i „sakriveni“ Bog. Davidivo „Tko zna?“ nas upućuje na skrivenog Boga, na Boga čije tajne i konačne odluke ostaju skrivene i nedohvatljive za nas. David je jasno čuo objavu „otkrivenog“ Boga, ali mu je ostala nada da to nije cijela priča. Ovdje se dakle nije radilo o tome da će Bog promijeniti svoje savršene odluke, već o nadi da to nije cijela priča. No kada je otkrio da Bog nije zadržao neki od svojih planova „u rezervi“ cijelom dušom podložio se Božjem „ne“. I to je Davidova veličina! To je veličina Davida kao čovjeka po Božjem srcu! Sličnu agoniju možemo vidjeti u Getsemanskom vrtu kada se Krist hrvao s otkrivenom Očevom voljom, ali je u konačnici bio spreman ispiti svoj kalež do dna.
Molitva je važna. Jedan od načina na koji kršćanin pokazuje svoju ovisnost o Bogu jest molitva. Ponekad se smatra kako je Božja suverenost čini molitvu izlišnom. Naime, argument glasi: “Ako je Bog već odlučio sve što će učiniti, a mi ne možemo ništa učiniti da to promijenimo, zašto moliti? Zašto se uopće truditi kada ne možemo ništa promijeniti.
Pa kao prvo, jedan od načina kako Bog radi, odnosno kako je u svojoj apsolutnoj vječnoj volji odlučio učiniti neke stvari jest upravo uz sudjelovanje naše molitve i zagovora. Bog od svog sluge Abrahama ne želi sakrivati svoj naum, On je odlučio svome sluzi otkriti svoje planove i o njima razgovarati. On želi uslišati Abrahamovu prošnju i zagovor jer ta molitva sukladna Božjem planu i karakteru.
Kako se taj razgovor s Bogom odvija? Kako nas Bog upoznaje sa svojim planovima, prilagođava naše srce i volju svojim odlukama i uslišava želje našeg srca? Pa kroz molitvu! Nema veze što Bog u vječnosti zna sve svoje planove i naume. Mi ih ne znamo, no možemo ga pitati. Molimo na osnovu onoga što nam je otkriveno i što znamo. Ono što znamo jest da On uvijek brine za svoje vjerne, uslišava prošnje svog naroda i ispunjava želje našeg srca ako su dobre i u skladu s njegovom vječnom voljom.
Svatko tko je upoznat s molitvom Gospodnjom (Oče naš) može uvidjeti manu tog argumenta da ne vrijedi moliti. Naime Isus nas je učio moliti: “Neka bude volja tvoja!” Kroz molitvu mi predajemo svoju volju Božjoj volji. Molitva nije sredstvo po kojem ćemo mi nagnati Boga da podredi svoju volju našoj, da promijeni svoje mišljenje i planove i učini ono što mi želimo, već je ona sredstvo za podlaganje naše volje Božjoj u svim stvarima.
Nadalje, samo Bog koji je suveren, koji sve može i sve zna, čija je perspektiva vječna, a naumi savršeni može doista efikasno odgovoriti na našu molitvu. Bogu koji je manje od toga, koji nije dovoljno moćan da nas usliša, niti ne bi imalo svrhe moliti se.
Autor: Jasmin Koso
