Donosimo priču medicinske sestre koja se udala za svog pacijenta oboljelog od raka. To je bila ona prava ljubav na prvi pogled.
Vjerujte li u ljubav na prvi pogled? Ne? Nisam ni ja.
Dok nisam upoznala Johna.
Prvi smo se put upoznali rane 2014. godine na neobičan način. Radila sam u klinici na onkologiji…
John je bio pacijent u klinici gdje sam radila. Dijagnosticiran mu je melanom te je tamo bio na liječenju. Kada sam ga pozvala u sobu za pregled nisam mogla ne primijetiti njegove sjajne oči, nervozni osmjeh koji će se, uskoro sam saznala, pretvoriti u predivan kes zbog kojeg je bio poznat.
Znala sam da je posebna osoba od tog prvog trenutka. Samo nisam znala koliko će utjecati na moj život.
Napravila sam profil na stranici za online spojeve. Listala sam profile kada mi je u oči upao onaj osmjeh. Pisalo je: John W, 34.
Kontaktirala sam ga, on je odgovorio i to je bilo to.
Otišli smo na prvi, drugi i treći spoj. Sve u jednom tjednu. Uskoro smo postali nerazdvojni. Činili smo se što smo mogli kako bismo bili zajedno.
To je bila ona prava ljubav na prvi pogled.
Možda mislite: John je bio izliječen, a ona je našla ljubav svog života. Pa, kako je to John objesio – giljotina mu je visjela nad glavom. Iako rak nije bio vidljiv na pretragama, uvijek ga je bilo, makar bio mikroskopski malen.
Nakon 6 mjeseci veze John je saznao da mu se rak vratio. Odmah je započeo terapije. Uskoro je ponovno dobio vijest da se rak povukao i iako će morati na liječenje cijeli život, nije bilo velikih posljedica tako da smo slijedeću godinu proveli u blaženstvu. Kupili smo si zemlju, skijali, vrtlarili, kuhali, bili potpuno zaljubljeni. Život je bio tako savršen.
Imali smo nestvarnu povezanost. On je bio moja srodna duša i ja sam bila njegova. Isto smo razmišljali, dijelili smo čistu i posebnu ljubav. Kao da su naše duše bile stari prijatelji. Bila je to predivna i čudesna veza, nešto neopisivo rijetko.
2017. godine John je počeo imati simptome. Počeo je povraćati i slabjeti. Odvela sam ga u bolnicu, a došla je i njegova mama. Nikada neću zaboraviti poziv koji mi je uputila. Rekla je: „Kelly, rak se vratio. Ima velik tumor u crijevima. Prenose ga u bolnicu“. Sjela sam na pod i jecala.
John je počeo novi tretman i kliničko liječenje – bila je to njegova zadnja opcija. Nadali smo se da će se tumor dovoljno smanjiti da ga liječnici za nekoliko mjeseci mogu ukloniti operacijom.
Nakon nekoliko tjedana smo dobili vijest. Liječnik je rekao da vjerojatno nema povratka za Johna ako taj tretman ne upali. Polako smo se počeli buditi iz našeg sna. Nikada nismo razmotrili da naše putovanje može proći ikako drugačije osim pozitivno. Možda smo bili naivni, ali smo bili tako zaljubljeni da smo ZNALI da nas ništa ne može razdvojiti.
Sjedili smo, držali se za ruke, sa suzama u očima sam pitala Johna želi li se oženiti sa mnom. Pristao je.
Tjedan dana kasnije 8.10.2017. imali smo predivno vjenčanje u sjeni planine Rainier. Bio je to uistinu NAJBOLJI dan našeg života.
U siječnju 2018. John je bio 5 sati na operaciji uklanjanja tumora. Sve se činilo uspješno, no naša sreća nije dugo trajala. Uskoro se tumor vratio i bio je posvuda.
Preselili smo se u bolnicu na kliničko liječenje. Nakon nekoliko dana sam vidjela kako slabi. Znala sam da tretman ne djeluje. Jednu mi je večer rekao: „Jako želim da ovo bude naša bajka. Naše zauvijek. Moram ovo pobijediti, za tebe i za nas“.
U ožujku smo saznali da tretman ne djeluje. John je bio jako smršavio i bio je jako slab. Do srpnja je jedva jeo te nije mogao iz kreveta. Nisam ga ostavljala. Radila sam sve što sam mogla za njega.
Uskoro nam je liječnik rekao teške riječi: „Vrijeme je“. Više nije bilo povratka. On je kroz cijelo to vrijeme bio moja stijena. Unatoč svojoj boli bio je snažan za mene.
No došao je moj red da ja budem snažna za njega. Dok sam potpisivala papire i razgovarala s bolnicom, govorila sam mu da to nije odustajanje. Rekao je obitelji da će se vratiti kući kako bi ojačao i otišao na još jedan tretman, a ja sam ga s osmijehom slijedila. Bila sam mu podrška. Iako smo znali da je došao kraj, nismo to htjeli priznati jedno drugome, morali smo zaštititi srca jedno drugome.
Došli smo kući, stavila sam Johna u krevet. Bio je okružen obitelji, našim psima i voljenima. Bio je okružen s toliko ljubavi. Znao je da je na sigurnom. Bio je u miru.
17. srpnja je pao u komu. Ležala sam pokraj njega i govorila mu koliko ga volimo, koliko ga ja volim. Zahvalila sam mu što mi je promijenio život, što me je volio i spasio. Dok smo tiho ležali u našoj sobi, John je posljednji put udahnuo i polako otišao u vječnost.
Prošlo je 10 mjeseci od kada sam se morala oprostiti s njim. U to vrijeme sam počela planinsko trčanje i jahanje. Te dvije strasti su mi pomogle da preživim. Nadam se da ću uskoro uspjeti optrčati Mt. Rainier. To smo John i ja htjeli zajedno učiniti, a ja sada to radim za njega. Započela sam #johnwoulddoit (John bi to napravio) kako bi zabilježila sve stvari koje bi on činio u njegovu čast. Jer, ako ste ga na nešto izazvali, John bi to napravio.
Ne znam što me dalje čeka. Ne znam hoću li kada više voljeti, ostati u našoj kući ili u istoj državi. Još uvijek živim iz dana u dan; iz trena u tren jer je to jedno što mogu izdržati. Jedna stvar je sigurna: uvijek ću nositi Johna sa sobom. Njegov duh, njegovo nasljedstvo i njegova ljubav nikada neće umrijeti.
Moja je dužnost živjeti njemu u čast.
