Kada dijete umre, svijet roditelja se ruši. Bol je uvijek jednako snažna i neopisiva, bilo da se radi o pobačaju, mrtvorođenoj djeci, onoj koja umru odmah po rođenju ili kasnije.
Kada troje djece umire zaredom, stres, tuga, očaj, neprospavane noći, samooptuživanje, pa čak i bijes na Boga su nemjerljivi.
“Teško je nastaviti život ako ti se budućnost tri puta zaredom sruši”, kaže 36-godišnja Mateja Bartolj, diplomirana medicinska sestra, voditeljica endoskopije na Klinici Doktor 24 u Ljubljani, inače iz Krke kod Ivančne Gorice.
Za magazin Jana opisala je težak put do dvije zdrave djevojčice kojim su krenuli ona i njezin suprug Dejan.
Trauma
Dugo joj je trebalo da procesuira gubitak troje djece, strašnu traumu i da o tome javno progovori.
“Ali nikada neću zaboraviti prvi pobačaj, Di i Tea”, nastavlja ona i dodaje da praznina gubitka djeteta nikada nije potpuno ispunjena. Čak je i ljubav prema mrtvoj djeci vječna, ali drugačija od ljubavi koju dajete živoj, koju možete grliti, ljubiti i radovati se dok rastu i razvijaju se.
Posebno je bolno sjećanje na njezino troje mrtve djece. “Bilo je jako loše jer sam imala puno mlijeka u grudima, ali nisam imala dijete koje bih mogla hraniti, njegovati, grliti i brinuti. Ostaju mi samo suze i očaj.”
Ali umjesto da ostane kod kuće, na bolovanju, otišla je na posao odmah nakon smrti djeteta.
“Tako nisam stalno razmišljala o svojoj nesreći.”
Ona voli svoj posao.
“Uživam u svom poslu, pomoć ljudima mi najviše znači.”
Obilazak zajedničke grobnice
Zajedno s kćerima, sedmogodišnjom Liom i četverogodišnjom Isom, koja ide u vrtić, i suprugom, laboratorijskim asistentom na patologiji na Onkološkom institutu u Ljubljani, jednom mjesečno posjećuju svoje prvorođene na ljubljanskim Žalama. Matejine kćeri znaju da su im sestra i brat tu sahranjeni.
“Moje troje umrle djece su moje, kao i moje kćeri, koje su srećom zdrave, iako su i one rođene prerano”, objašnjava ona i povjerava da joj je svaki put poslije smrti djeteta bila potrebna stručna psihološka podrška i pomoć, ali je nije dobila. “Tek poslije smrti trećeg djeteta mogla sam nekoliko puta posjetiti psihologa u rodilištu u Ljubljani.”
Izgled vara
Na prvi pogled, ona se smatra snažnom ženom, ali u stvarnosti, tri uzastopne smrti njezine djece su je oborile do srži. “Potičem iz vjerske obitelji, uvijek sam bila veoma aktivna u crkvi, ali sam poslije smrti trećeg djeteta također bila veoma ljuta na Boga. Uzalud sam ga pitala što sam loše učinila da nanesem takvu bijedu na svoju dušu.”
S njom je patio i njezin muž. U selu je i dalje tabu priča o smrti, pa su za vrijeme žalosti uglavnom bili sami. “Sa mnom je patio samo moj muž koji razumije i voli. Danju smo nekako živjeli, ali su noći bile teške. Plakala sam, vikala, ljutila se, pitala što bi bilo da sam učinila nešto drugačije.”
Prije svega, mislila je da je jedina tužna. Nije shvaćala da je i njezin muž pod stresom, da i on pati, ali je morao potisnuti tugu da bi bio jak za oboje. Danas shvaća da su oboje bili očajni.
Nakon razmišljanja, ona kaže: “Do danas sam zahvalna svom mužu što je razumio moje uspone i padove. Izdržao je.”
Prva smrt
Kada je prvi put zatrudnjela, bili su presretni.
“Sve vrijeme sam se osjećala odlično, nije mi bilo ni muka. 8. ožujka 2013. godine, na redovnom pregledu kod ginekologa, otkriveno je da nešto nije u redu s fetusom.”
Budući da joj je muž bio na poslu, bratova zaručnica ju je odvela u Hitnu pomoć u Ljubljanu. Tamo joj je rečeno da se dijete ne razvija i da će biti neophodan abortus, jer je trudna samo 13 tjedana. “Nisam bila spremna izgubiti svoje dijete prije nego što se rodi. Nisam ni saznala je li dječak ili djevojčica. Nisam mogla uzeti dijete u naručje, da mu pogledam lice i da se oprostim od njega.”
Gubeći plod svoje ljubavi, roditelji gube i dio budućnosti koje nikada neće biti, smatra ona. “I mama gubi dio sebe.”
Nakon toga su ona i njezin suprug otišli na sve moguće preglede i uvjerili su se da su savršeno zdravi. Godine 2014. ponovno je ostala trudna i redovito je odlazila na preglede u rodilište u Ljubljani. Na poslu je za ovo vrijeme radila na recepciji kako ne bi morala stajati na nogama cijeli dan. U 18. tjednu trudnoće, kada je otišla u toalet kod kuće, pukao joj je vodenjak. “Uspaničila sam se, pozvala sam hitnu i odvezli su me u UKC Ljubljana. Plašila sam se da će to biti još jedan abortus.”
Budući da je već bila otvorena, 17. prosinca 2014. rodila je djevojčicu Deu. Bila je mrtva. “Kada je moj muž došao kod mene, pitali su nas želimo li je vidjeti. Bila je mala i veoma svijetle puti. Oprostili smo se od nje, oboje sa suzama u očima.”
Suprug ju je tješio da ne može biti gore nego što jest… Nažalost, san se nije ostvario.
Istraživanja su pokazala da Mateja u sebi ima bakteriju koja izaziva prijevremeni porod. Bila je na antibioticima i rekli su joj da je ponovno zdrava. 2015. godine počela je imati jake napade kamena u žuči, ali su tek poslije četvrtog ultrazvuka abdomena ustanovili su što nije u redu i operirali je. Krajem te godine zatrudnjela je po treći put. Bila je u bolnici tijekom cijele trudnoće i redovito je išla na preglede u ljubljansko rodilište.
U 22. tjednu je iskrvarila kod kuće, otišla u rodilište i tamo se ispostavilo da je otvorena i da će se poroditi. Znala je da bi uz sreću i dobru njegu dijete moglo preživjeti.
“Kada sam se porodila 7. lipnja 2016, Teo je bio živ i veći nego što je trebalo biti tih tjedana. Iako su učinili sve što su mogli, umro mi je na rukama poslije dva sata.”
Mlijeko joj je teklo iz grudi, ali nije bilo djeteta da nahrani.
Njezin muž ju je ohrabrivao da nastave pokušavati da imaju dijete.
Nove trudnoće
Neočekivano, brzo je ponovno zatrudnjela. “I u ovoj trudnoći sam se osjećala dobro, a 28. travnja 2017. godine, u 36. tjednu trudnoće, rođena je naša kći Lija, koja sada ima sedam godina i strastveno se bavi karateom. Težila je 2.890 grama. Bila je nedonošče, ali prava ljepotica”, prisjeća se kako je poslije pet nesretnih godina konačno postala majka.
Dana 1. lipnja 2020. godine, odnosno tijekom pandemije COVID-a, rodila je Isu, sada entuzijastičnu plesačicu, u 30. tjednu trudnoće. S težinom od samo 1.550 grama, bila je u inkubatoru dva tjedna. “Srećom, bila je jaka i željela je živjeti. Bila je pravi borac. S druge strane, ja sam svaki dan pumpala mlijeko kako bi ona dobivala pravu i najbolju hranu. Nakon mjesec dana, kada smo išli kući, bila je potpuno dojena, što je iznenadilo i one u rodilištu.”
Obje kćeri dojila je deset mjeseci, a danas nemaju pojma da su bile nedonoščad. “Suprug i ja ih jako volimo, ali priznajem da su vrlo živahne i da imaju puno energije.”
Dopustite si da doživite bol
Sugovornica kaže da je tugovanje proces koji zahtijeva vrijeme kako bismo prihvatili gubitak i preradili ga. “Zato je važno da budete strpljivi prema sebi i svom partneru i dopustite si da doživite bol i sve osjećaje s kojima se susrećemo. Ponekad pomaže razgovor, pisanje, slikanje ili ispovijed.”
Kaže da joj je osobni liječnik dao povoda za razmišljanje i olakšao joj ranjenu dušu kada ju je uvjerio da nije ona kriva za smrt troje djece. “Nitko nije kriv.”
Svjesna je da gubitak djeteta ponekad dovodi do razdvajanja supružnika, izaziva depresiju, alkoholizam, samoubojstvo… “Međutim, spojila su nas tri anđela. Sjeća ih se, ali više ne s tupom boli u srcu. Moramo razgovarati o tome i shvatiti da vrijeme zaista liječi rane i da trebamo ići naprijed hrabro. I još da vam kažem da se polako vraćam vjeri i povjerenju u Boga.”
