Rođena kad je njezin otac već bio u 60-ima, Marina i njezin otac teško su prevladavali generacijski jaz između njih. Kroz prizmu tog jaza Marina je stalno bila u defenzivi, ljuta i nasilna kada joj je otac rekao da je loša jer ima tetovaže i piercing.
“Moj otac nikada nije podržavao moj imidž koji sam godinama gradila. Piercinge i tetovaže nije smatrao ženstvenima, a nakon što me nekoliko puta ponizio, odlučila sam ga ostaviti.”
Tri godine otac i kći nisu razgovarali. Kad su obiteljski prijatelji i rodbina obavijestili Marinu da joj otac umire, odgodila je posjet.
“Znala sam da mi je otac star i nemoćan, ali, unatoč tome, nisam ga htjela vidjeti. Tri godine mu nisam prešla kućni prag, dok su druga djeca brinula o svojim starim i bolesnim roditeljima. Ponekad me pekla savjest jer sam bila sigurna da bi moj otac oživio samo da me je vidio kako stojim ispred njega i nudim mu čašu vode. Znala sam da moj otac umire u agoniji, ali nekako sam mislila da ima vremena za to da se pomirimo. Bila sam grozna!”
Na mamin nagovor Marina je napokon otišla posjetiti oca kada je završio u bolnici jer mu se stanje pogoršalo. Nekoliko minuta nakon njenog dolaska, Marinin otac je umro.
“Žao mi je što se nismo pomirili prije nego što je umro. Nitko od nas nikada nije mogao pronaći način da se ispriča i spusti loptu. Voljela bih da sam imala priliku reći mu koliko ga volim i koliko je zahvalan što me naučio da hodam i živim.”
Poštujte svoje roditelje dok su živi, jer život je kratak!
Nije ni prva ni zadnja.Takva je većina djece u sadašnje vrijeme.