Mami je 70. Ona mi gura kruške i jabuke, i govori ispričavajući se: “Nisu baš lijepe na izgled, ali jako su ukusne. I nisu prskane, iz našeg vrta su. Uzmi, znam da voliš … “
I ja uzimam. Uzimam i sir. Zato što volim mamin sir. Izlazim, sjedam u auto, odlazim.
I opet negdje krećem. Žurim. Mijenjam gradove i vremenske zone. Dolazim kod mame kad mogu. Nakon svih svojih poslova. Nakon kave s prijateljicama, i manikure u salonu.
Donosim joj nešto ukusno, brzo pitam – kako je, šta ima novo, nestrpljivo je saslušam (pa šta može biti kod nje i tate novo), bivam ironična po pitanju njezinih, za mene beznačajnih, problema i briga. I opet odlazim – trčim za svojim obvezama.
Mama će mi obavezno reći da idem slabo obučena, ne čuvam grlo, zato i kašalj ne prolazi. Reći će mi da puno radim, i vrijeme je da se smirim. Složit će se sa mnom da je život kompliciran, i da nije strašno ako ne mogu često dolaziti kod nje.
A živimo 20 kilometara jedna od druge. Zovem je redovito, i slušam njene detaljne priče o pijaci, o sestri kojoj je samoj teško na selu, o tome da rajčica nije rodila, bila je suša, da je našeg mačka izujedao susjedov pas …
Mama mi, odjednom, tako žalosno kaže: “Pa kome ću se požaliti, ako ne tebi …”
I ja zanijemim, držeći mobitel u ruci, i shvaćam, da sam vrlo nepravedna. I da ovaj njen zvonki glas, i sve njene riječi, i sve naše vječite rasprave o tome koja je od nas u pravu, i njena gunđanja, i moja opravdanja – sve to i jeste naš život. Onaj, koji je ovdje, i sada ..
Skačem, vozim do nje “neplanirano”, ona mi uspijeva ispeći lepinjice, tata mi nudi popiti po čašu našeg domaćeg vina. Vino ne mogu. Za volanom sam. On pije sam, hvali svoje vino. Smijemo se ..
Mama, mama, samo mi još dugo poživi, jer ja ne znam kako je ne čuti tvoj glas, kako je bez tvoje kuhinje i topline doma koju ti stvaraš … Ja ne znam kako je to – živjeti bez tebe …
Izvor: Uspesnazena.com
