Počelo je kao uobičajna kasna proljetna večer u našem malom gradu u Tuscaloosi, Alabama.
Bilo je suđeno da 15. lipanj 2000. godine postane noć koju moja obitelj nikada neće zaboraviti.
Bejzbol ekipa juniorske lige mog najstarijeg sina Jakova je upravo izgubila uzvratnu utakmicu koju je na papiru trebala dobiti. Moj suprug, Craig, koji je s prijateljem pomagao u treniranju momčadi, obećao je dječacima kako će im napraviti veliku zabavu na bazenu, ako pobjede. Ali, vidjevši zlovoljna lica hrpe desetogodišnjaka, Craig i njegov prijatelj su odlučili da usprkos svemu dozvole dječacima da imaju ovu zabavu.
I tako su u domu jednog od mlađih igrača, ekipa i njihove obitelji uživali u toplom večernjem zraku. Svi smo se odlično zabavljali u i oko bazena. Nakon kupanja, svi smo se okupili kako bi objedovali na verandi. Bazen dubok tri metra je bio udaljen od verande oko 18 metara.
Nakon što smo smjestili svoje petoro djece, moj suprug i ja smo sjeli da jedemo. Kennedy, naš četverogodišnji sin, je sjedio na svom ručniku par koraka od nas jedući hot-dog s “velikim dečkima”.
Kad sam svoju hranu već napola pojela, primijetila sam da Kennedy više nije bio na svom ručniku. Već tada su mnoga mlađa djeca završila s jelom, te su počeli vozati se na biciklima i igrati se s igračkama. Pomislila sam da je Kennedy vjerojatno negdje kod igračaka, ali sam osjetila snažnu potrebu da potražim svog sina.
Odmah sam otišla do bazena i nisam ga vidjela. Pregledala sam predio oko bazena tražeći njegov mali crveni kupaći kostim. Nije mi palo na pamet da pogledam na dno bazena na kraju gdje je dubok. Uputila sam se prema prednjem dijelu kuće misleći kako bi ulica bila sljedeće najgore mjesto gdje bi on mogao biti.
Vratila sam se na verandu i rekla Craigu da ne mogu pronaći Kennedyja. On je također ustao i otišao do bazena. Tražili smo ga i dozivali više od pet minuta. Dok smo se oboje vraćali iz svoje potrage po dvorištu, začuli smo krikove. Najglasniji od svih bio je naš desetogodišnji sin Jacob koji je vikao: “Tata, tata, Kennedy je bio na dnu bazena!” Začula sam nekoga kako viče, “Zovi 911” (hitnu pomoć).
Potrčala sam prema bazenu i još i sada me srce boli od onoga što sam vidjela. Tamo je na betonu ležalo moje dijete, moj Kennedy. Bio je slab, nabreknut tako da je izgledao duplo veći, a boja kože mu je bila bolesno sivo plava. Craig, obiteljski liječnik, već je bio sagnut nad našim sinom, izvodeći oživljavanje. Iza njega su klečala dva muškaraca koja su se molila navodeći citate iz Svetog pisma.
Nije istina da se ovo događa, rekla sam sebi, ne mome djetetu. Pala sam na koljena, zgrabila Kenedijeve noge koje su bile kao od gume, i molila sam se Gospodinu moleći ga da spasi mog sina. Kasnije sam saznala da Kennedyju srce nije kucalo prvih pet minuta prilikom oživljavanja.
Nakon dvanaest minuta rada na oživljavanju, stigla su vozila hitne pomoći. Kennedy je disao a otkucaj srca mu je bio 120. Craig se odvezao u bolnicu s Kennedyjem kolima hitne pomoći. Našu petomjesečnu mušku bebu i mene, odvezao je naš dragi prijatelj, onaj koji je također bio i jedan od muškaraca koji su bili na koljenima i molili se za Kennedyja. Ovaj se prijatelj cijelim putem molio i navodio citate iz Pisma.
Kada su Kenedija doveli u bolnicu, stavili su mu tube u pluća. Ona su bila naduta i grčila su se i ispravljala, a to je bio znak oštećenja na mozgu.
U bolnici je bilo prisutno nekoliko Kregovih kolega, medicinskih radnika, koji su se brinuli o Kennedyju. Grčevito su radili, ali nisu bili ispunjeni optimizmom o njegovim šansama. Bio je previše dugo bez kisika. Pedijatar, koji je prije nekoliko godina uvježbavao Craiga, me je ustvari povukao na stranu i objasnio mi koliko je situacija bila mračna, da će Kennedy vjerojatno imati ozbiljno oštećenje na mozgu, ako uopće bude preživio.
Liječnici hitne pomoći su marljivo radili, ali su znali da Kenedija hitno treba prebaciti u dječju bolnicu u Birminghamu, kako bi dobio najbolju moguću pomoć. To je za Kennedyja bio put od 20 minuta helikopterom hitne pomoći. Autom je Craigu i meni trebalo sat vremena. Kad smo krenuli na put znali smo da stvari nisu izgledale dobro za našeg malog dječaka.
MALA UTJEHA
Kad smo stigli u dječju bolnicu, bili smo zadivljeni da vidimo sve one koji su se dovezli do Birminghama kako bi nam pružili podršku i molili se za nas. Molitva je zatalasala kroz našu zajednicu. Nakon što su liječnici obradili Kennedya, jedan od liječnika s odjela za intenzivnu njegu je izašao rekavši nam da je on u kritičnoj situaciji, ali da su postojale šanse da preživi. Rekao nam je da nas Kennedy možda neće prepoznati i te da je moguće kako će nekontrolirano mlatarari. Također, rekao nam je da sada postoji period petodnevnog čekanja i da bi mu mozak mogao početi oticati.
Nakon što nas je liječnik napustio, ponovo sam se molila za svog malog dragocjenog dječaka. Molila sam se za potpuno iscjeljenje, ali bih prihvatila Kennedyja kako-god bi mi ga Bog vratio natrag.
Nekoliko sati kasnije mogli smo vidjeti Kennedyja. Moj sin je svuda imao cijevi, jedna kroz njegovo grlo u pluća, jedna do njegovog srca, bezbroj inekcija, kateter u njegovom mjehuru. Bila je to žalosna slika, ali je on bio živ.
Kasnije te večeri, nismo mogli prisjetiti imena liječnika s odjela za intenzivnu njegu koji se pobrinuo za Kennedyja. Taj čovjek je bio divan. Craig je upitao medicinsku sestru kako se on zove. Rekla je: “O, to je dr. Bakmaster.” Craig i ja smo se pogledali i nasmijali.
Moj voljeni brat, Mark Kennedy, koji je šest mjeseci prije toga umro od raka na mozgu, imao je nadimak “Bakmaster”, jer je volio ići u lov na jelene. To je bila mala utjeha koju nam je Bog dao pokazujući nam da je On vladao cijelom situacijom. Sljedećeg jutra smo saznali da je ime dr. Bakmastera: Mark.
VAN DUBOKIH VODA
Sljedećih nekoliko dana svelo se na čekanje i molitvu. Kennedyeva pluća su bila vrlo bolesna. Ipak, nakon što ga je ekipa devetogodišnjaka i desetogodišnjaka (što je samo po sebi čudo) izvukla s dna bazena, naš mali sin je počeo pokazivati znakove da je još uvijek s nama.
Prvi znaci su se borili s cijevi koja je išla dolje kroz njegovo grlo, pritišćući naše ruke na zapovijed, i najuzbudljiviji trenutak je bio onaj kada je on podigao palac. Cijelo ovo vrijeme dok smo čekali, Bog nam je poslao obitelj, prijatelje i medicinsko osoblje koji su marili. Ali ono što nas je najviše tješilo bila je Njegova Riječ. Svakog dana nam je Bog govorio kroz Pismo.
U nedjelju, 18. lipnja, Bog me je uputio da pročitam Psalam 18:
“On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi. Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene. Navališe na me u dan zlosretni, ali me Jahve zaštiti, na polje prostrano izvede me, spasi me, jer sam mu mio. ” (Ps 18,17-20).
Znala sam kako će moj mali dječak biti u potpunosti izliječen.
Točno tjedan dana nakon nesreće, Kennedy je bio otpušten iz dječje bolnice. Dijete koje je trebalo umrijeti, ili u najmanju ruku da ima ozbiljne ozljede na mozgu, napustilo je bolnicu na ramenima svoga djeda. Nekoliko minuta nakon što smo stigli kući u Tuscaloosi, on je upitao svog tatu: “Tata, hoćeš li igrati sa mnom bejzbol?” Sigurna sam kako možete pretpostaviti odgovor njegovog tate.
DO NEBA I NATRAG
Priča o Kennedyevoj nesreći i izlječenju samo za sebe već je čudo. Ali ima toliko više od toga.
Očajnički sam željela znati kako je Kennedy dospio na dno tog bazena. Na toj zabavi je bilo prisutno skoro 40 ljudi, i nitko ga nije vidio da ulazi u bazen. Zašto ga nisam bolje pazila? Osjećaj krivnje mi je izjedao savjest.
Kada je Kennedy bio u stanju ponovno govoriti, rekla sam: “Dugo si spavao, nedostajao si mi. Što si radio?” Odgovorio je: “Anđeo me je podigao i letjeli smo. Letjeli smo kroz zidove, oblake, i proletio sam kroz tebe, mama”.
Upitala sam ga kako je anđeo izgledao i rekao mi je da je anđeo imao dugačku bijelu odjeću. Kennedy mi je rekao da su oni odletjeli na nebo i da su tamo bila vrata koja su bila prekrivena draguljima i “kada su oni otvorili ta vrata, tamo je padao snijeg”.
Bila sam vrlo pažljiva da ne stavljam riječi u njegova usta, željela sam da to bude njegovo sjećanje. Jedini put kada sam ga pitala za detalje bilo je onda kada sam ga upitala je li vidio na nebu svog ujaka Marka. On mi je kazao da je vidio Marka na nebu i da je on izgledao, “upravo kao Isus, i kako su svi njegovi “bu-buy “nestali” (bore). Rekao mi je kako je Mark bio sretan i htio ostati na nebu.
Kennedy mi je rekao kako ga je Isus držao i da je tamo bilo puno anđela. Također mi je opisao da je vidio vulkan. Rekao mi je: “Bilo je ljudi u vulkanu, tamo je s njima bio i zmaj, i oni su bili tužni, a bilo je i vatre oko cijelog vulkana”.
Dok mi je Kennedy sve ovo opisivao, stalno sam ga zapitkivala je li bio uplašen. Rekao je: “Ne, bio sam s Isusom i ujakom Markom, i stajao sam na staklu; bio sam nevidljiv”. Pitala sam ga kako se vratio nazad i rekao mi je da ga je ujak Mark gurnuo, a sa anđelom je doletio natrag. Upitala sam ga bi li jednog dana volio vratiti natrag na nebo, a on je rekao: “Da, ali Isus dolazi natrag ovdje”.
Kennedy je bio mali dječak koji bi se dva tjedna prije nesreće vrlo uznemirio ako biste s njim razgovarali o smrti i odlasku na nebo. Imao je samo četiri godine i nije bio spreman za tako nešto. Nije htio napustiti svoju mamu. A sad, odjednom, on je dječak koji nam govori s uzbuđenjem i radošću o Isusu i nebu. Naš je sin vidio Isusa.
Mnogi su nas ljudi upitani koji je način ovo iskustvo promijenilo naše živote. Prvo, to nas je pretvorilo u fanatike kada se radi o djeci i njihovoj sigurnosti pri plivanju. Ali mnogo važnije, to je dalo smjelosti našoj obitelji da vičemo s vrhova planine ono što je Gospodin Isus učinio za našeg malog dječaka, i što nas čeka kada napustimo ovaj svijet.
Znam da će većini ljudi Kenedijevo iskustvo zvučati nevjerojatnim. Ja to razumijem. Ustvari, ništa nam ono ne bi značilo kada ne bismo imali Božju Riječ. Kennedyeva priča je šapat, a Božja Riječ je glasna truba.
Izvor: Časopis “Život djece” (Svibanj-Lipanj, 2001.). via Siont.net
