Majka koja je umirala dok joj je kćer plakala u kolijevci sada ima dobar savjet koji trebaju pročitati svi roditelji.
Ako danas umrete, biste li bili zadovoljni onime što ostavljate iza sebe? Što će se o vama pričati kada više niste tu? Te su misli prolazile kroz glavu majke Heather Anne Naples u trenutcima dok je umirala.
Heather je četiri dana imala užasno jake glavobolje te ništa nije pomagalo. No, liječnici su joj ipak rekli da se ne brine.
„No tada, usred noći, čula sam zvuk pucanja“, rekla je Heather.
Odjednom joj je glavobolja nestala. No bio je to samo početak kraja. Barem je ona tako mislila.
„Jednako naglo kako se pojavila, glavobolja je i nestala te sam osjetila i čula pucanj u glavi koji me probudio iz sna, a bio je praćen osjećajem topline koja se prostirala mojim mozgom. Prijateljica je nedavno izgubila majku zbog moždane aneurizme tako da sam pomislila da je to to. Odmah sam probudila supruga i počela zvati hitnu“.
Bila je sigurna da umire
Bila je sigurna da je njezinom životu došao kraj te je mogla misliti na samo jednu stvar – njezinu malenu kćer koja je spavala u susjednoj sobi.
„Sjedila sam na tepihu u našem hodniku te sam se nervozno ljuljala dok sam čekala hitnu, tada sam zamolila supruga da upali kameru na svom mobitelu“.
Počela se snimati i obraćati se izravno svojoj kćeri te nastojeći u nekoliko posljednjih minuta izreći svu ljubav za nju.
„Čula sam moju kćer kako plače dok sam si ponavljala da me se neće ni sjećati te sam započela dijalog za koji sam se nadala da nikada neće morati čuti.
Bebo moja, ja sam tvoja mama. I volim te jako puno“.
U trenutcima koji su uslijedili, bolničari su radili sve kako bi spasili Heatherin život. No, ona je u tim trenutcima zadobila vrlo rijetku priliku sagledati svoj život – tko je ona, kako se odnosila prema ljudima i kakvom će ju se sjećati.
„Te se noći moj život promijenio“.
Opisala je majčinstvo kao dio vlastitog srca koji hoda izvan vašeg tijela nakon što se dijete rodi.
„Dok su stizali bolničari, shvatila sam da su to možda moji posljednji trenutci, a dio moga srca plakao je u susjednoj sobi – ona me neće nikada upoznati. Zapravo, možda me se neće ni sjećati. Imat će samo ono što ostavljam iza sebe – slike, poruke, i najvažnije, priče koje će joj drugi pričati o meni“.
Na putu prema bolnici Heathher se upitala kakve će te priče biti te joj se odgovor nije svidio.
Tada ga je odlučila promijeniti.
Odlučila je da njezina prošlost neće definirati njezinu budućnost
„Kao majka, roditelj, kao netko tko hoda ovom zemljom u interakciji s drugim ljudima, pitam vas da se upitate: što će se o vama pričati kada vas više ne bude?
Jeste li dobri? Dragi? Brižni? Puni ljubavi?
Ja jesam. Sada.“
Od tada je prošlo gotovo dvije godine tijekom kojih je Heather radila na zdravstvenom napretku, ali i na unaprjeđivanju sebe.
Obdarena drugom prilikom, odlučila je da njezina prošlost neće definirati njezinu budućnost:
„Moć zamjene jednog negativnog komentara pozitivnim može promijeniti život. Moć da se okružite ljudima i okolnostima koje u vama bude ono najbolje je nezamisliva. Pogledajte svoj život i interakcije i ako trebate nešto promijeniti onda to učinite. To je na kraju jako jednostavno“.
Iako joj je trebalo neko vrijeme, Heather će otvoreno priznati da je i dalje nesavršena osoba koja živi u nesavršenom svijetu, ali se na koncu njezin trud isplatio. Tako joj je u jednom dubokom razgovoru prijateljica rekla da Heather nije nikada ružno govorila ni o kome. Tada je shvatila da je napravila pomak od prošlih obrazaca svojeg ponašanja koji su uključivali „tračanje“.
Na koncu, Heather samo želi da i drugi sagledaju svoj život dok imaju priliku. Ona smatra da je sada njezina svrha ohrabrivati druge da učine taj ključan korak prema promjeni sebe:
„Živite. Ostavite mobitele. Razgovarajte s osobom ispred vas. Držite vrata ljudima. Nasmijte se ako vam se oči sretnu s nekim. Zahvaljujte. Molite. Grlite. Dijelite komplimente drugima i sebi. Volite se. Nitko se neće sjećati koji ste broj hlača nosili, ali će se sjećati kako ste u njima hodali. Hodajte lako. Pričajte hrabro. Volite nježno. Smijte se glasno. Nazovite nekoga ako vam ta osoba padne na pamet. Dopustite si biti sretni za druge i najvažnije, budite sretni za sebe, kroz svaku fazu i korak vašega života. Život ne mora biti savršen kako bi bio savršen“.
Dodala je kako bi voljela da je se njezina kćer sjeća: Kao osobu koja se smijala i koja je voljela svaku sekundu koju je dobila.
