Brenda Van Sicle, tada tinejdžerica, dala je svog sina Wesa Fennera na posvajanje 1975. jer nije mogla brinuti o njemu zbog nestabilnog života. Vidjela ga je samo 15 minuta prije nego što su ga odveli.
Rekla je da joj je život tada, kada je bila tinejdžerica, bio vrlo nestabilan te nije bila sposobna brinuti se za malu bebu.
Godinama kasnije, Brenda se skrasila, udala i radila u policiji u Arlingtonu. Jednog dana primila je neočekivan poziv na poslu. Wes, sada odrasli muškarac iz New Orleansa, nazvao ju je s pitanjem: “Jeste li dali dijete na posvajanje 1975. godine?”
Njihov prvi susret dogodio se u hotelu u Terrelu, gdje je Brenda čula glas iza sebe: “Mama, ja sam.” Susret je bio emotivan – grlili su se 20 minuta, a Wes je priznao da nikada prije nije plakao, ali ovo je bio izuzetak.
Bili su prepuni emocija. Jako malo posvojene djece može nešto takvo doživjeti.
Wes je deset godina pokušavao stupiti u kontakt s majkom, no tek nakon 45 godina su se napokon našli. Osim što su se zbližili, Brenda je upoznala i svog devetogodišnjeg unuka, što je za nju bilo posebno iskustvo.
Brenda je izjavila kako su nevjerojatno slični – vole istu glazbu, filmove i dijele isti smisao za humor. Za nju ovo nije kraj priče, već nastavak njihovog zajedničkog putovanja.
Nadamo se da će ovaj dvojac imati još mnogo godina za zbližavanje i nadoknađivanje propuštenog vremena.
