Jedna majka je odlučila progovoriti o onome što joj je zaista važno kod odgoja djeteta!
Odgoj djece je zahtjevan posao. S obzirom na toliko stvari koje pokušavaju odvući pozornost naše djece i na društvo koje nam govori kako bi se dijete trebalo ponašati, može biti vrlo teško ostati koncentriran na ono što je zaista važno.
U kulturi koje koristi popularnost, vrhunske uspjehe u športu i sve petice kao mjerila uspjeha može biti teško biti roditelj koji od ovoga više cijeni ljubaznost, empatiju, uključivost i strast za nečime.
No to je upravo ono što majka Heather M. Jones radi na svojoj posljednjoj Facebook objavi koja zaista služi za otvaranje očiju roditelja posvuda. Pročitajte objavu ispod.
„Danas sam naučila da odgajam dijete koje vidi da je poslužiteljici u restoranu ispala posuda s priborom za jelo koje je nosila i koje je odmah skočilo kako bi joj pomoglo da ih skupi.
Ne zanima me dobiva li odlične ocjene.
Ne zanima me je li popularan. Ne zanima me je li talentiran.
Ne zanima me je li dobar u sportu.
Ne zanima me koliko je dobar u standardnom testiranju.
Ne zanima me je li glavna zvijezda na igralištu, zabija li najviše golova i je li na prvome mjestu u natjecanju.
Ništa od toga mi nije važno.
Važno mi je da se ispriča mački kada slučajno stane na nju.
Stalo mi je do toga da odvede mlađeg brata do toaleta.
Važno mi je da svoj teško zarađeni novac potroši na iznenađenja za druge.
Važno mi je što piše poruke u kojima drugim ljudima piše koliko im je stalo do njih.
Važno mi je što, kada vidi dijete da sjedi samo, ga pozove da se igraju zajedno.
Važno mi je da se zauzima za druge.
Važno mi je da se zauzima za sebe.
Važno mi je to što mu se ne sviđaju YouTube videa na kojima životinja ili čovjek bivaju povrijeđeni.
Važno mi je što je Terry Fox njegov glavni superjunak.
Važno mi je što potiče druge da nastave pokušavati.
Važno mi je da duboko osjeća i da voli bezuvjetno.
Važno mi je što pruži ruku, uho i rame svakome tko je u potrebi.
I važno mi je što nakon što čuje da se tanjuri razbijaju i nakon što vidi poslužiteljicu crvenu u licu koja skuplja krhotine s poda, da se neće nasmijati nego će skočiti, a da to ne treba učiniti i početi će i sam skupljati prljavo posuđe s poda.
Takvo dijete želim odgajati. Takvu vrstu osobe želim poslati u svijet. I na takvog mladog čovjeka sam ponosna što ga mogu nazvati svojim“.
