Majka je počela sumnjati u Boga, a ono što joj je sin rekao ostavlja bez teksta

“Tata,” začulo se odjednom, “zašto toliko žurimo?”

“Sad moramo putovati bez pauze. Ustvari, skoro je nemoguće za jedan sat prijeći toliko kilometara, ali barem ćemo probati.”, bez ustezanja je odgovorio suprug najstarijem sinu.

Počela sam se bojati. Što ako zakasnimo na trajekt i onda danima neće biti slobodnog mjesta na palubi? Toliki gubitak vremena i novca! Zar smo uzalud prešli toliko kilometra?

Na ovaj put smo krenuli kako bi olakšali tegobe našeg sina astmatičara. Otok, koje je naš cilj, ima klimu skoro potpuno bez peludi. Zar su ovo bili samo naši planovi a ne i Božji? Takve misli su mi stalno prolazile kroz glavu.

“Sigurno ćemo stići na vrijeme!”, čulo se iznenada sa stražnjeg sjedala.

“Otkud’ to znaš?” jednoglasno smo pitali našeg sina.

“Zato što sam se molio.”

S time je razgovor za našeg sina bio završen i on se ponovno udubio u svoju knjigu. Naš drugi sin je pjevao “Uskoro ću tamo bit’…”, očito ni najmanje ne sumnjajući da ćemo danas stići na cilj našeg putovanja.

Bila sam postiđena jakim pouzdanjem naše djece. Kako jednostavno reagiraju kad situacija izgleda nerješiva. Kada ja ne vidim izlaza, onda mislim da ga sigurno i nema.

Toliko često sam doživjela pomoć mog nebeskog Oca, a tako malo vjerujem u Njegovu pomoć! Više puta sam došla do zaključka kako je veliko znanje prepreka pouzdanju u Božju pomoć!

Nije uzalud Isus rekao svojim učenicima: “Ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Djeca vjeruju bezuvjetno, naročito svojim roditeljima. Isto tako i Božje dijete treba vjerovati svom nebeskom Ocu.

Autorica: Rosvite Wirman