Majka dvoje djece je ispričala kako izgleda roditeljstvo otkako je postala udovica u 41. godini svog života.
Kako ispuniti sva očekivanja, obaveze, odgovornosti, kad si udovica sa spoznajom da ništa neće ispuniti prazninu u srcima tvoje djece, kojima će zauvijek nedostajati tata.
“Ranije ovog mjeseca moja kći je napunila 14 godina. Kad se ujutro probudila, bila sam jedini roditelj koji joj je čestitao rođendan. Kad je otišla u krevet, bila sam jedini koji je mogao podijeliti uspomene od trenutka kada se rodila. U međuvremenu, ja sam bila jedini roditelj koji je pomagao oko zadaće, sastajao se s učiteljima kako bi razgovarali o rasporedu sati, plaćao predstavu, slušala i savjetovala prijatelje o drami i radila milijun drugih vidljivih i nevidljivih stvari vezanih za roditeljstvo. Sljedećeg dana, sve sam ponovila. Na isti način kao i posljednjih šest godina otkako je otac moje djece, moj muž i suroditelj, umro.”
Tog dana sam postala mlada udovica i jedini roditelj
“Tada nisam znala za termin samohrani roditelj. Znala sam samo da će ono što ću uraditi – sama odgajati dvoje djece – biti teško i ponižavajuće. Osjećala sam se besmisleno, sama i prestravljena.
Sada znam više. Doduše, još uvijek se bojim, ali malo sam manje nesvjesna i najmanje što mogu učiniti je podijeliti te istine s drugim samohranim roditeljima koji se možda osjećaju usamljeno i uplašeno.”
Samo donošenje odluka ne postaje bolje kako vrijeme prolazi
“Donošenje svake odluke za mene i za moju djecu, veliku i malu, je iscrpljujuće. Svaka greška je moja, a težina ove odgovornosti nikada se ne smanjuje, nikada ne popušta. Ali samo roditeljstvo postaje intuitivnije i samopouzdanje se gradi.”
Drugi roditelji ne razumiju kroz što prolazim
“Jedini način da doista shvatite nijanse i izazove samohranog roditeljstva jest biti samohrani roditelj. Drugi roditelji, oni kojima suroditelj ili partner pruža podršku, bilo emocionalnu, mentalnu, fizičku ili financijsku, ne mogu u potpunosti razumjeti. I to je u redu. Svaki roditelj ima svoje izazove koje nitko drugi ne može razumjeti.”
Srce mi se slama za moju djecu
“Moja djeca će uvijek imati taj prostor koji može ispuniti samo njihov drugi roditelj. Uvijek će znati za tu odsutnost – i ne postoji ništa što mogu učiniti ili dopustiti da to promijenim. Ta mi istina slama srce svaki dan. Također, ja znam da u učenju živjeti s tom odsutnošću, u učenju ići naprijed čak i kada je put težak, moja djeca uče ustrajnosti. Oni uče – kroz primjer i iskustvo – da najteži trenuci prolaze bez definiranja vaših najgorih dana.”
Čak i kada je teško, zahvalna sam
“Kad je kuća u neredu, djeca mi pritišću sve gumbe i čini se da sve ide krivo, još uvijek postoji neki tračak u pozadini — ponekad vrlo slab, jedva primjetan tračak — zahvalnosti.
Moj muž ne može vidjeti kako djeca rastu. Neće ih vidjeti ni u najboljem ni u najgorem izdanju, a znam da bi volio. To znači da ne mogu a da ne budem zahvalna na činjenici da sam ovdje — moram biti ovdje. To je privilegija koja nije dana svima”.
