Maja Georgievska iz Glogonja kod Pančeva rodila je kćer Anu u 46. godini nakon 10 dugih, teških i iscrpljujućih godina i čak osam spontanih pobačaja. Mislila je da nikada neće imati svoje dijete koje će moći poviti. Ipak, upornost i vjera Maje i njezina supruga Jovice dovela ih je do cilja.
Danas je Momčilov trogodišnja djevojčica kovrčave kose, plavih očiju, vrlo vesele i znatiželjne naravi. Sve donedavno Maja i Jovica, ali i njihova obitelj, stajali bi iznad kreveta i tiho plakali od sreće pomiješane sa spoznajom i sjećanjem na ono što se dogodilo u desetljeću borbe za potomstvo.
Danas kada vide živahnu Anu znaju da je sve vrijedilo, no Maja Georgievska ima želju svoje iskustvo podijeliti s drugim ženama kao primjer da se sve može i kad su šanse male, ali i istaknuti da susresti potencijalne probleme s kojima se trudnice mogu susresti, pokazati im put kojim trebaju ići i liječnike koji bi ih na isti način mogli usmjeriti, piše Blic.
Prva trudnoća
“2011. godine sam prvi put ostala trudna. Sjećam se trenutka kada smo u 12. tjednu otišli na kontrolu s očekivanjem da je sve u redu. Međutim, liječnik je napomenuo da srce više ne kuca. Sjećam se osjećaja bespomoćnosti, očaja. Moj muž počne skakutati po uredu, a ja ga smirujem. Dolazimo kući, ali odlučujemo posjetiti drugog liječnika – možda prvi ne napravi ultrazvuk, tješimo se. Nažalost, i drugi je potvrdio isto te sam morala ići na kiretažu”, prisjeća se Maja, no naglašava kako je mnoge detalje potisnula u glavi nakon što je rodila Anu, kada je odlučila budućnost posvetiti isključivo njoj.
Međutim, dugo je trebalo da se posreći. A da nije bilo supruga Jovice, njegove upornosti, strpljenja i sposobnosti da se nosi s njezinim teškim, depresivnim stanjima kroz koja je prolazila nakon osam neuspjelih trudnoća, od kojih samo dvije nisu zahtijevale kiretažu, Maja nije sigurna je li konačni ishod bio bi tako nevjerojatan i radostan kao što je danas.
“Sjećam se te prve kiretaže. Osjećala sam se kao boksač u ringu kojeg udara najjači protivnik. Nisam bila ni na nebu ni na zemlji. Kad je cijela procedura završila, sjećam se da sam se prema mužu ponašala kao da je on kriv. On pokušava prići, ja se izmičem, skrivam se, bježim od sebe. Zauzeta sam poslom. Nakon takvih kriza parovi ili ostanu zajedno ili se raziđu. Dugo je trajalo, ali srećom bio je strpljiv. Mogao je sjesti i razgovarati sa mnom, rekao mi je da će nas to obilježiti do kraja života, ali da ćemo jednog dana imati svoje dijete i ispričati mu sve što se dogodilo i da trebamo pokušati sačuvati uspomene, koliko god bile ružne”, kaže Maja, koja je zaposlena kao stručna savjetnica i organizatorica kulturnih događanja za djecu u Domu mladih u Pančevu, gdje danas živi s obitelji.
Problem je bila inzulinska rezistencija
Svaki sljedeći pokušaj imao bi sličan ishod. Nakon godinu dana pauze, jer je Maja morala paziti na svoje zdravlje, pokušat će ponovno. I rezultat testa za trudnoću uskoro bi bio pozitivan. Onda bi opet bilo nade, ali nakon nekoliko tjedana, novo razočarenje.
Iako su radili sve moguće analize, nisu mogli shvatiti zašto tijelo odbacuje plod. U međuvremenu su se okrenuli i vjeri, počeli posjećivati samostane, vjenčati se u crkvi. I danas vjeruju da je zbog svega što je uslijedilo u tome imao prste i Bog otvorivši put do stručnjaka koji su uspjeli uočiti i riješiti Majin problem s održavanjem trudnoće.
I tako su Maja i Ivica već dočekali 2020. godinu, umorni i iscrpljeni, ali spremni da daju još jednu priliku svom potomku, iako je Maja u tom trenutku već imala 45 godina da proba IVF u Novom Sadu i da, ako nije tako ne uspijevaju, odustaju znajući da su pokušali sve što je u njihovoj moći.
Maja je prirodno ostala trudna
Tako se dogodilo. Otišli su u kliniku, obavili pretrage, ali kada su trebali krenuti u konkretan zahvat – Maja je prirodno ostala trudna.
“Zatim odlazim svom primarnom ginekologu, koji me čekao u šoku. Rekao mi je da više ne zna kako da mi pomogne, jer nema analize koju nisam napravila i uputio me na dr. Oliveru Kontić, koja je šefica odjela humane reprodukcije u Višegradskoj. Bila sam kod nje u jednoj privatnoj klinici, ali mi je odmah rekla da dođem na odjel čim pokupim papire kako bi mi dala intralipidnu infuziju, koja je vrsta dječje hrane, a koja mi je pomogla”, prisjeća se Maja koja je neizmjerno zahvalna svim liječnicima, a posebno dr. Kontić, dr. Cvijoviću, dr. Zamuroviću, ali i dr. Svetlani Drobnjaković s Odjela transfuzije u Pančevu.
Za kraj se prisjetila kako je izgledao prvi kontakt s njezinom Anom nakon poroda.
“Kad sam se probudila iz anestezije nakon carskog reza, dolazi medicinska sestra, donosi mi bebu, a ja još ne mogu vjerovati da je to moja beba. I onda već guguće, kao da svaka beba nešto traži, nevjerojatan osjećaj. Kad bismo izašli, često suprug i majka, koja je u početku dolazila da mi pomogne oko nje, i ja bismo stajali iznad kreveta i plakali od sreće što nam se napokon ispunila najveća životna želja”, kaže Maja Georgijevska.
“Inzulin nije dopuštao bebi da se hrani”
Iako to danas nitko sa sigurnošću ne može reći, Maya i liječnici vjeruju da je osam bebica umrlo od gladi jer ih inzulin nije hranio, već ih je vadio misleći da je strano tijelo.
“Budući da smo pristupili liječenju tim inzulinom, pila sam glucophage i inzulin nije imao prostora uzeti hranu od ploda. Tako se Ana izvukla.”
