Roditeljstvo je teško. Bilo to navigiranje bijesa male djece ili hormona tinejdžera, mi trebamo ohrabrenje u rovovima.
No ponekad, umjesto kultiviranja nade u Kristu, mi pokušamo smoći hrabrosti tako što umanjujemo naš grijeh. Gledamo na dan ispunjen izgubljenim vremenom, nestrpljivim riječima, sebičnim motivima i ljutim odgovorima te si kažemo: Ne brini! Ni jedan roditelj nije savršen. Ti činiš najbolje što možeš!
Teško je priznati dubinu naših neuspjeha. Želim biti dobra mama. Volim svoju djecu i želim da se osjećaju voljeno. Ujedno želim učiniti što god mogu da postanem bolja mama – ona koja uvijek sve više ovisi u Duhu kako bi imitirala Božju ljubav i strpljenje.
No, istina je, ja ne dajem uvijek sve od sebe. Nitko od nas to ne čini. Ponekad vičem na svoju djecu. Ponekad ih posramim zbog lošeg ponašanja. Tretiram ih kao dosade. Ne slušam ih. Prezirem njihovu ovisnost o meni. Ustručavam se opraštati. Njegujem ogorčenost. Ljutim se i lupam vratima. Moj motiv iza discipline postaje kažnjavanje, a ne iskupljenje.
Neke dane sam jednostavno loša majka. Te dane ne trebam lažna uvjeravanja da činim najbolje što mogu, jer to nije istina. Trebam nadu da me Isus može očistiti moje nepravednosti.
Nazovite grijeh pravim imenom
Duboko dolje, mi znamo da naš problem nije samo naša slabost nego i naša izopačenost. Naša plitke samopotvrde i izlike ne donose nadu našim umornim kostima. Moramo se lišiti te fasade da činimo „najbolje što možemo” i trebamo priznati kada to nije istina. Kada umanjujemo naš grijeh, onda si oduzimamo milost koja dolazi s pokajanjem.
Iako identificiranje našeg možda nije najočigledniji način da nađemo mir, upravo Pismo naglašava da jest: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1. Ivanova 1,8-9).
Ako želimo istinsku slobodu – slobodu koja nas čisti od nepravednosti moramo iskreno imenovati našu nepravednost. Kada smo lijeni u roditeljstvu, mi to ne možemo nazvati „umorom”. Kada smo oštri, mi to ne možemo zvati „disciplinom”. Ako smo sebični, mi to ne možemo nazivati „brigom za sebe”.
Bog nas je pozvao da budemo bolji roditelji – ne „bolji” kao „bolji od neke druge mame” ili „bolji” u smislu društvenih očekivanja ili „bolji” nego jučer, nego „bolji” u tome da smo ogledalo njegove preobražavajuće milosti. No mi nikada nećemo imati pristup – a kamoli uživanje u – toj milost dok ne zamijenimo puko navijanje iskrenim kajanjem.
1. Priznajte svoje grijehe Bogu
Bog zna koliko duboko seže naš grijeh – on je već na Svog sina izlio osudu zbog toga. On zna cinične motive iza svake oštre, manipulativne, sebične stvari koju mi, kao roditelji, kažemo i učinimo. Čišćenje našeg vanjskog ponašanja ne prekriva naše unutarnje siromaštvo. Bog nije zainteresiran za pripitomljavanje našeg grijeha – On ga želi skršiti.
Bog nas je oslobodio od ropstva grijehu, dao nam je pomoć Svog Duha, te je na nas izlio milost kako bi se borili protiv iskušenja. Za Njegov krvlju-stvoren narod, uvijek postoji način za bijeg (1 Kor 10,13). Kada naša djeca cvile, ne slušaju te nas otvoreno ne poštuju, Bog nam daje sve što trebamo kako bismo pobijedili bijes koji vrije u našim srcima.
No, ako se mi okrenemo grijehu, a ne Duhu, kasnije osjetimo teret našeg neuspjeha – no tada možemo potrčati prijestolju milosti, gdje je ispovijed uvijek dobrodošla. Bog je zaista „vjeran (je on) i pravedan” (1 Ivan 1,9) – kakva je velika radost iskusiti veličinu Njegovog oprosta.
2. Priznajte svoje grijehe svojoj djeci
Ne sjećam se mnogo detalja o načinima na koje su moji roditelji griješili protiv mene. Ono što mi je urezano u misli je da su se došli ispričati. Umjesto prebacivanja krivnje ili skrivanja svog grijeha ispod tepiha, oni su pokazali da u njima djeluje Duh, osuđuje ih i jača ih da se promijene.
Svaki put kada priznamo svoje grijehe svojoj djeci, mi pokazujemo preobražajnu moć evanđelja koje ispovijedamo. Kada tražimo njihov oprost – prihvaćajući veličinu naše krivnje umjesto da ju nastojimo umanjiti – mi pokazujemo da u Kristu ne trebamo skrivati svoj grijeh ili hodati u sramoti. Mi možemo pogledati loše riječi i djela u svoj njihovoj ružnoći, jer je nad nama križ. Naši posrtaji ne moraju biti kamen spoticanja vjeri naša djece; oni mogu naglasiti predivne vijesti Isusa.
3. Priznajte svoje grijehe svojoj braći i sestrama
Grijeh se množi kada ga držimo u tami. Jedan od blagoslova zajedništva s drugim vjernicima je to da nam pomaže izvući svoje grijehe na svijetlo. Nakon što priznamo Bogu i našoj djeci, priznavanje grijeha našoj braći i sestrama od povjerenja u Kristu je pravo djelo poniznosti koje će On blagosloviti.
Ne volim priznavati detalje moje ljutnje ženama u mojoj zajednici. Radije bih bila savršen primjer pobožne majke, koja sve sluša i dijeli mudrost. No, čak i kada priznam grijeh, u iskušenju sam da ga učinim manjim nego što jest. Mnogo je lakše objasniti da sam imala loš dan te sve prebaciti na svoju djecu. Kao i Adam i Eva, i ja upirem prstom.
Kada smo u ovakvom iskušenju, trebamo odbaciti naš ego – put do milosti uključuje uništenje našeg ponosa. Izreke 28,13 nas podsjećaju: „Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi”. Naša kršćanska braća i sestre mogu nam pomoći odreći se grijeha te kada prihvatimo ponekad gorko djelo javnog priznavanja grijeha, mi možemo okusiti slatkoću milosti našeg Oca.
Ako ljuti, sebični, ogorčeni, tjeskobni, kontrolirajući roditelji imaju ikakve nade postati strpljivi, velikodušni, dragi, pateći roditelji koji odražavaju Spasiteljevu požrtvovnu ljubav, onda trebamo više od praznih ohrabrenja. Trebamo pozvati uvjerenje Duha i Njegovu pravednost kako bismo nazvali grijeh pravim imenom i slobodno ga ispovjedili. Jedino tada ćemo upoznati radost praštanja. To donosi mnogo veću nadu i mir nego da se samo pretvaramo da se trudimo što više možemo.
Autorica: Amy DiMarcangelo; Prijevod: Ida U.; Izvor: Thegospelcoaliton.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za novizivot.net
PROČITAJTE JOŠ:
