Iako traume iz djetinjstva mogu utjecati na ljude na mnoge načine, terapeuti i psiholozi se slažu da postoje određeni znakovi koji su zajednički ljudima sa sličnim problemima.
S obzirom na to da su osobe s traumama iz djetinjstva sklonije psihičkim i fizičkim problemima u odrasloj dobi, važno je suočiti se s posljedicama teškog djetinjstva kako bismo prekinuli krug.
Postoje dva znaka koji otkrivaju da je netko imao teško djetinjstvo:
Pretjerano su svjesni tuđih raspoloženja i emocija
„Hiperbudnost“ je obrambeni mehanizam za djecu iz nestabilnih obiteljskih sredina jer često moraju promatrati okolinu kako bi procijenili vlastitu sigurnost i udobnost među ljudima oko sebe.
Bilo da se radilo o prepoznavanju raspoloženja roditelja ili razumijevanju atmosfere u dnevnoj sobi prije ulaska, nisu se fokusirali na vlastite osjećaje i potrebe.
“Zato se mnogi od nas bore sa socijalnom anksioznošću. Kada smo u grupi ljudi, sva naša energija troši se prilagođavajući se mislima drugih ljudi ili brinući se o tome što drugi misle o nama, umjesto da se fokusiramo na vlastiti unutarnji svijet,” rekla je psihologinja dr. Nicole LePera na TikToku.
Također, kratkoročna društvena tolerancija može biti znak da trauma iz djetinjstva još uvijek utječe na sposobnost osobe da ostane prisutna u interakciji s drugima.
Bore se s obvezama u romantičnim vezama
Prema stručnjacima, traume iz djetinjstva manifestiraju se u ljudskim odnosima u odrasloj dobi. Bilo da je riječ o brakovima, dugotrajnim vezama, povremenim ili povremenim vezama, takvi se ljudi bore s balansiranjem.
Često su odvojeni od vlastitih emocija, osjećaja i potreba, što im otežava pronalaženje ispunjavajućih odnosa ili održavanje zdravih odnosa.
“Definirajući simptom traume iz djetinjstva je pokušaj natjerati tešku osobu da bude dobra prema nama. U odrasloj dobi, njihovi se odnosi svode na pokušaj da ta disfunkcionalna, štetna, teška i toksična osoba bude dobra prema njima”, rekao je terapeut Patrick Tihan.
S druge strane, neki odbijaju potpuno se posvetiti partneru ili vezi, više su zabrinuti za očuvanje vlastitog mira nego za eksperimentiranje ili izražavanje svojih osjećaja. To ne samo da uzrokuje izolaciju, već i sprječava ljude da zaliječe rane iz djetinjstva.
Suočavanje s traumama iz djetinjstva i prepoznavanje njihovih suptilnih učinaka na odnose i emocionalno zdravlje odraslih ključno je za prekidanje kruga boli i stvaranje ispunjenijeg života.
