Ljubica je svakog jutra prosjaku davala 1 euro, dan nakon muževe smrti netko joj je pokucao na vrata

Ljubica Petrović bila je žena kao nijedna druga. Živjela je skromno, u staroj kući na periferiji grada, tiho i neupadljivo, ali ogromnog srca.

Njezina svakodnevica bila je jednostavna: ujutro bi se spremila, prošla pored male pekare, kupila kruh i jogurt, a zatim se uputila na tržnicu gdje je prodavala domaće sapune po recepturi svoje pokojne majke.

I svako jutro, bez izuzetka, ispred hrama Svetog Save čekao ju je isti prizor – dječak, procjenjuje se da nema više od deset godina, u staroj, prevelikoj jakni, sjedio je na stepenicama i tiho pružao ruku. Nije govorio, nije pitao. Jednostavno je bio tu, s pogledom koji je o životu govorio više od mnogih riječi odraslih, piše Stil.

Ljubica nikada nije prošla pored njega a da mu nije ostavila 100 dinara (oko 1 euro).

„Za doručak, dušo“, rekla bi, a dječak bi blago kimnuo glavom. Nikada nije tražila ništa zauzvrat. Nije znala ni kako se zove. Samo je osjećala da joj srce neće biti mirno ako prođe ne pogledavši ga, ako mu barem malo ne pomogne. U njezinim mislima to nije bio prosjak – bilo je to neko dijete koje je život prerano gurnuo u borbu.

Godinama je njihova tiha dnevna razmjena trajala ovako – 100 dinara, pogled i osmijeh koji je bio jedva vidljiv, ali je bio prisutan.

A onda, jednog prosinca, njezin se svijet srušio.

Ljubica je ostala sama

Njen suprug Radomir, s kojim je bila u braku više od 30 godina, iznenada je preminuo od srčanog udara. Ljubica je ostala sama, s praznim stolom, mirnom kućom i mirnijim danima koji su uslijedili. Prestala je ići na tržnicu. Nije pravila sapun. I, naravno, više nije prolazila pored crkve. Nije imala snage.

Tjedan dana nakon sprovoda netko joj je pokucao na vrata.

Kad ih je otvorila, pred njom je stajao isti dječak – ali sada u čistoj jakni, sa šalom oko vrata i torbom u ruci. Pogledao ju je ozbiljno, kao odrastao čovjek, i pružio joj torbu. “Za tebe”, rekao je.

U torbi je bila vrećica s cvijećem, svježim poljem i čokoladom. I uz to, napomena:
“Ne znam kako da ti se zahvalim. Hvala ti što si svaki dan prema meni čovjek. Sada želim biti čovjek prema tebi. Nisam zaboravio. I neću. Tvoj Marko.”

Ljubici su suze same krenule niz lice. Dječak koji nije govorio sada je govorio više nego ikada. Pustila ga je unutra, skuhala mu čaj i tog dana je prvi put, nakon suprugove smrti, osjetila da nije sama.

Ispostavilo se da je Marko sada u Domu za nezbrinutu djecu, ide u školu, a da su mu dobri ljudi pomogli da započne novi život. Ali Ljubicu nije zaboravio. Bio je premlad da bi znao što je zahvalnost, ali imao je staru i plemenitu dušu. Od tog dana Marko je postao dio njezina života – dolazio je vikendom, pomagao oko dvorišta, slušao njezine priče i donosio osmijeh u kuću u kojoj je dugo živjela tišina.

Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila napisati oporuku. U njoj je Marku ostavila sve što ima – staru kuću, dvorište i malu radionicu.

“Ovo je dijete koje me nije zaboravilo. Dok su drugi okretali glavu, on je došao i podsjetio me što znači humanost. A to se ne zaboravlja”, rekla je tada susjedi tiho, ali s ponosom.

Ponekad se jedno malo dobro djelo koje činimo svaki dan, ne znajući kome i zašto, može vratiti u najtežem trenutku i učiniti svijet boljim mjestom. Ljubica i Marko dokaz su da se dobrota ne mjeri novcem, već srcem.

I da prava zahvalnost uvijek nađe način.