Prije 40 godina pobačaji su u Americi bili legalni tijekom bilo kojeg razdoblja trudnoće. Kada je ginekolog rekao tinejdžerki “Mary W” da je trudna 28 tjedana, predložio joj je da rodi dijete te ga da na usvajanje, jer je jako malo liječnika u okolici bilo spremno u kasnom razdoblju trudnoće, kakav je ovaj bio, izvrši pobačaj! Ali Mary je bila odlučna, i našla je pravog liječnika za ovaj posao – Dr. Williama Baxtera Waddila. 2. ožujka 1977. stigla je u Westminstersku bolnicu zbog pobačaja.
Pobačaj kakav je ona planirala napraviti vršio se kemijskim tvarima. Ovakvi abortusi se danas izvode u tajnosti a zabranjeni su zbog opasnosti za majčin život, ali su sedamdesetih i osamdesetih godina bili vrlo česti. U najviše slučajeva rađeni su na trudnicama koje su ulazile u treći dio trudnoće.
Prilikom ovakvih pobačaja doktor ubrizgava kemijske tvari u maternicu pacijentice. Ovaj otrov polako jede i ubija dijete, a žena zatim prođe kroz proces poroda, i “rodi” u većini slučajeva već mrtvo dijete.
Doktor je ubrizgao tvari i zatim otišao, ostavivši sestre da se brinu o Mary. Praksa i jeste bila da doktor samo ubrizga otrov, a zatim ode i tako ostavi medicinske sestre da se bore s emotivnim stanjem koji nosi ova procedura i da naravno odstrane bebu. U ovom slučaju, ipak, Mary je rodila živu djevojčicu.
U početku sestre nisu shvatile da je beba i dalje živa. Presjekle su pupčanu vrpcu i ostavili je u kantu kako bi bila odnesena u patološki laboratorij. A onda se beba počela micati i plakati. Sestre su se skupile oko bebe. Nesigurne što bi trebale učiniti, pozvale su njihovog nadzornika, koji je nazvao Dr. Waddila koji je već otišao kući. Mary nije rečeno da je njezino dijete rođeno živo – već je ono sklonjeno od nje prije nego što je ona uopće mogla posumnjati što se zapravo dogodilo.
Sve ovo je izašlo na vidjelo na svjedočenju tijekom suđenja.
Dok su čekale dolazak doktora Waddilla, sestre su očistile bebu, pročistile njeno grlo kako bi mogla disati, odveli je u sobu za bebe i ostavili je u inkubator. Neonatalna ICU sestra se počela brinuti za dijetei izmjerila je 88 otkucaja srca u minuti. Prema Američkom Udruženju za zdravlje srca idealan broj otkucaja za novorođenče jeste 140.
Kada je Dr. Waddill stigao na kliniku, bio je bijesan. Otjerao je sve medicinske sestre iz prostorije te uputio poziv prema drugom doktoru, Dr. Ronaldu Cornelsonu. Zakon je nalagao da dva doktora moraju biti prisutna kako bi dijete rođeno prije vremena proglasili mrtvim. Razgovor između dva doktora je bio sniman i ostavljen kao dokazni materijal tijekom suđenja. Prema vrpci, Waddill je rekao:
Ako obojica ispričamo istu priču, neće biti problema. … Dok god stojimo zajedno, nitko nigdje ne može napraviti bilo kakve optužbe usmjerene prema nama. … Nemoj se bojati. Samo reci točno onako kako smo se dogovorili. Samo reci da si ušao unutra, da nije bilo otkucaja srca i da si izašao.
Dr. Cornelson je kasnije svjedočio kako mu je predočeno da je dijete staro 31 tjedan, a ne 28 tjedana. Rekao je da je čuo da Waddill kaže: “Oprosti što sam te uvukao u ovaj nered, imao sam pobačaj u kome je dijete preživjelo, što jednostavno nije smjelo!”
Dr. Waddill je zatražio kalij klorid kako bi ubrizgao u djetetovo srce i na taj način ga zaustavio. Dr. Cornelson je spriječio sestre da mu ga donesu. Waddill je onda predložio da dijete udave u kanti vode. Dr. Cornelsen je na svjedočenju rekao:
Rekao sam, ‘Zašto jednostavno ne ostavimo dijete na miru?’ Waddill je rekao, ‘Ovo dijete ne smije živjeti, jer inače će biti u velikom neredu.’
Na posljetku, Waddill je započeo daviti dijete na očigled Cornelsona i ostalih sestara. Nitko ga nije pokušao zaustaviti. Citiran je kako govori, “Ovo dijete ne želi prestati disati!
Kada je dijete otišlo na obdukciju, izučavanje pluća djeteta su dokazala da je ono disalo bar 30 minuta. Na vratu su bile vidljive modrice, koje se poklapaju s pričom o davljenju.
Dr. Waddill je otišao na suđenje. Ipak, usprkos činjenici da je obdukcija potvrila da je dijete udavljeno o čemu je posvjedočio veliki broj medicinskih sestara i svjedoka, optužbe protiv Waddilla su odbačene nakon dva ročišta. Nikada nije kažnjen za davljenje djeteta. Nije bio kažnjen ni na jedan način.
Nije izgubio liječničku licencu. Ustvari, nastavio je vršiti pobačaje, a 2000. godine radio je za Udrugu za planiranje obitelji čiji lanac postoji na klinici za pobačaje. On i klinika su bili plaćani od strane Državne Federacije za pobačaj, od strane organizacije koja navodno ovakva sredstva daje samo najboljim liječnicima i klinikama.
(Slučajno, usprkos činjenici da je Udruga za planiranje obitelji bila povezana s ovom federacijom, čak 12 žena je umrlo u njihovim klinikama, a postojao je i veliki broj tužbi.)
Je li mala djevojčica mogla preživjeti da nije zadavljena? Sedamdesetih godina, neonatologija nije napredna kao danas. Devedesetih, preko 90% beba rođenih u 27. tjednu trudnoće je preživjelo. Brojka je sada čak i veća.
Do statistike iz sedamdesetih godina je malo teže doći, ali članak u The Sydney Morning Heraldu tvrdi da su ove bebe imale 71% šansu da prežive, pod uvjetom da su zbrinute na pravi način. Tako da je moguće – reklo bi se vrlo moguće – da bi beba preživjela da se za nju pobrinulo na pravi način i da je nastavila biti u inkubatoru.
