Čitajući dnevno razmatranje “Biti mudra djevica” koje je napisao David Wilkerson duboko sam bio dirnut onim što je zapisano.
Posebno mi je ostalo upečatljivo to što brat Wilkerson piše o potrebi da se neprestano moli za milost Božju.
Osjetio sam potrebu da se svakodnevno molim za milost. I to sam činio više puta svakoga dana. Kroz to me je Gospodin pripremao za ono što je bilo preda mnom. Ja tada nisam znao za buru koja me čeka, ali je On kroz taj kratki tekst potaknuo moje srce da molim za ono što će mi biti od ogromne pomoći.
Prošle godine, nekako u ovo vrijeme, mi je pronađen tumor na desnoj strani vrata. Poslije niza raznih pregleda i savjetovanja odlučeno je da će tumor biti operativno odstranjen. Termin za operaciju je bio utvrđen za 7. siječanj. Liječnici su mi objasnili da će operacija biti komplicirana zbog položaja na kojem se nalazi tumor. Bio je točno iznad glavne arterije u vratu. U to vrijeme još nisu mogli utvrditi da li je uzrastao i na arteriju. Isto tako je bio u blizini tri važna živca te je postojala opasnost da ti živci budu ozlijeđeni.
Usprkos tome svemu bio sam miran. Mi smo se molili, i svo vrijeme je mir Božji vladao u mom srcu i mislima. Navečer pred operaciju me je posjetio liječnik koji će vršiti operaciju i objasnio koje sve komplikacije mogu nastati i koje opasnosti se kriju iza tog zahvata. To me je malo uznemirilo. Pomislio sam da je bolje da mi nisu ništa rekli i da sam išao na operaciju ne znajući sve opasnosti. Ali nakon molitve sam se smirio i mogao sam mirno usnuti. Jutro je došlo i odvezli su me u operacijsku salu. Nakon što sam se probudio iz narkoze, prvo sam provjerio je li sve u redu s onim funkcijama i dijelovima tijela koje su prema liječnikovim riječima mogli biti pogođeni. Sve je bilo u redu, bol koja me je mučila dugo vrijeme je nestala. Isto veče sam ustao iz kreveta. Slijedećeg dana sam već bio u “šetnji” u hodniku. Bio sam presretan.
Samo sam na jednu stvar zaboravio, da je tumor kojega su izvadili bio poslan na pretragu. I onda petog dana, na viziti ujutro, ali kada su otišli iz sobe palo mi je na um: “Hej, sada je pola osam ujutro, i sada da čekam do popodne nakon što ste mi rekli da imam rak!?” Otišao sam u malu ordinaciju tražeći doktora da razgovaram s njim. Pozvali su ga i on mi je objasnio koja je to vrsta raka i rekao mi da imam šansu od 95% da preživim slijedećih deset godina. Pomislio sam da to više nije život, već samo šansa da se preživi.
Moj um je postao poput košnice razbješnjelih pčela. Misli su mi letjele tamo amo: “Imam samo 40 godina… troje djece… suprugu…” Zamolio sam dežurnu doktoricu da mi dopusti da se odem prošetati da bih se smirio. Sišao sam u prizemlje bolnice, u jedan dugačak hodnik koji je nosio ime “ulica posjetioca”. Tamo sam se svakodnevno šetao i molio. Što sam pokušao i toga dana. Samo što toga dana nije išlo, nisam mogao sabrati dvije misli a da se ne rasprše pred riječju “rak”.
Nakon desetak minuta hodanja u sebi sam začuo jasan glas: “Tko ima uho, neka čuje: Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo; tko je određen da pogine od mača, od mača mora poginuti! Na tome se temelji postojanost i pouzdanje svetih.” (Otk 13,9-10) Prva mi je misao bila: “Divno, ako sam određen da umrem moram umrijeti. Ali kako da na tome gradim svoju postojanost i pouzdanje?!” I tada sam začuo pitanje: “Tko određuje?” To pitanje je smirilo buru u mom umu. Znao sam da je Bog taj koji određuje o meni – moju sudbinu. I ako je on odredio da ja živim tada me mogu napasti svi rakovi ovoga svijeta, ali ja ću živjeti jer moj život dolazi od Njega.
Sada sam mogao moliti! Rekao sam mu da ja ne razumijem zašto je ta bolest u meni, da ne znam što je preda mnom, ali da ni ne trebam znati, dovoljno je da On to zna. Rekao sam da ne pitam zašto, jedino me zanima kako. Kako da živim da se Njegovo ime proslavi. Jedino što me zanima je kako biti pobjednik. Iako “biti pobjednik” ne poistovjećujem sa “biti iscjeljen”, što neki moji prijatelji nisu mogli shvatiti, i čudili su se zašto ne čitam knjige o iscijeljenju, ne slušam propovijedi, učenja na tu temu. Ja to nisam trebao, jer mi je Bog kroz Riječ progovorio! Neki koji su se pitali zašto je to tako, što je razlog tome, odgovorio sam da to nije mudro pitanje. Što bi zapravo da im Bog da jasni odgovor zašto je neka nevolja došla u njihov (ili moj) život. Bi li to pomoglo? Sumnjam!
Onaj mir kojega sam osjetio tog trenutka je ostao u meni. Jedan mi je radni kolega začuđeno rekao: “Pa, čovječe ti kao da pričaš o prehladi, a ne o raku”. Uistinu, sa Bogom je to isto, niti je prehlada premalena da joj On ne bi poklanjao pažnju, niti je rak prevelik da bi On paničio. Mir mi je trebao posebno u poteškoćama pri drugoj operaciji (koja je bila užasna), i terapiji sa svim onim nepoželjnim pojavama… Ali spoznaja i sigurnost da je Bog taj koji vodi posljednju riječ u mom životu me je vodila i čuvala sve do sada.
Autor: Stjepan Beleš
