Liječnici su skinuli bebu s aparata nakon što joj je otac umro, a samo tjedan dana kasnije su shvatili koliko su pogriješili.
35-godišnja Sarah Rodriguez prošla je kroz više boli i patnje u nekoliko godina, nego što će većina nas proći tijekom cijelog našeg života.
No ova udovica ima duh ratnice koji je osnažio zbog patnji. Sada dijeli svoju priču o usponu iz pepela u knjizi Iz ponora se uzdižemo (From Depths We Rise).
Sve je počelo prije sedam godina kada je njezinom mužu Joelu dijagnosticiran agresivni rak bubrega.
„2010. smo saznali da ima rak bubrega 3. stupnja koji mu je uništio cijeli bubreg“, prisjetila se Sarah.
Iako je kemoterapija dovela do remisije bolesti, 2 godine kasnije vratila se jača nego i prije, i to samo 3 dana nakon što im se rodio sin Milo.
Ovoga puta Joel nije pobijedio u bitci protiv raka. No, nekoliko mjeseci prije nego mu je rak bubrega odnio život u 2013. svojoj je ženi ostavio poruku koja će s njom ostati zauvijek.
„Ti i ja ćemo dobiti još jedno dijete i bit će curica“
„Moram ti nešto reći. Ti i ja ćemo dobiti još jedno dijete i bit će curica“, rekao joj je. „Ja sam ga gledala i pomislila ‘To se sigurno neće dogoditi’“, prisjetila se Sarah.
Nakon što je Joel preminuo, Sarah je stalno razmišljala o smrznutim embrijima koje su dali klinci za fertilnost. Par se mučio i 5 su godina pokušavali zatrudnjeti, a nakon što su uspješno začeli Miloa in vitro, odlučili su da im je to jedini način da dobiju još jedno dijete.
Sarah nikada nije mislila da će to učiniti sama.
No, kako to biva, Božji planovi često nisu u skladu s našima. Ubrzo je svoje tužno srce otvorila mogućnosti da rodi još jedno dijete. Čak se sjetila i sna kojeg je imala godinama prije nego je Joel umro, u kojem je držala djevojčicu po imenu Ellis, i pitala se imali to veze s proročanskim riječima njezinog pokojnog muža.
„Nekoliko dana nakon njegove smrti razmišljala sam o tom razgovoru i znala da postoji dio njega, dva dodatna embrija, koji su u klinici za fertilnost. Imala sam osjećaj u srcu da bih trebala roditi još jedno dijete i da će njezin život imati neku svrhu“, rekla je Sarah.
Ubrzo, 6.11.2014., rodila je predivnu djevojčicu Ellis.
Ljepota iz pepela
Dok je Ellis svojim malim prstićima pokušavala zgrabiti ogrlicu u kojoj je bio Joelov otisak prsta, ponosna je mama mogla osjetiti gorko-slatki okus iskupljenja koje je to dijete moglo donijeti.
„Ona je bila ljepota koja je došla iz pepela naše priče. Osjećala sam se kao da se dio Joela vratio meni nakon što se kći rodila“, rekla je.
Međutim, samo dva tjedna kasnije suočavala se s mogučnošću da će izgubiti to malo čudo koje je njezinom životu donijelo smisao.
Ellisino se zdravlje ubrzo pogoršalo jer je pokupila smrtonosnu bakteriju. Liječnici su rekli Sarah kako dijete ima male šanse za preživljavanjem i preporučili su joj da se isključe aparati za održavanje života.
„Zapravo su nam rekli da neće preživjeti, a ako preživi, bila bi u vegetativnom stanju“, rekla je u razgovoru za ‘The Church Boys’. „Morala sam donijeti odluku da se ukloni aparat za disanje.“
Dok je Sarah stajala u bolnici i suočavala se s nezamislivim događajem koji se dogodio nakon što je izgubila muža, upitala je Boga slično kao i Job: „Zar nisam dovoljno propatila?“
„Nisam razumjela zašto je to čudo u mome životu, zašto njezino ime, zašto onaj razgovor s mojim mužem završavaju ovako. Nisam se nikada osjećala tako nisko“, rekla je Sarah.
Ipak, odbijala je prokleti Boga i gubiti vjeru u Njegovu moć izlječenja.
U činu potpune predaje vapila je: „Bože, ne znam hoćeš li tako postupiti, ali znam da možeš. Molim te, molim te ne dopusti da umre.“
Liječnici su ubrzo smjestili Ellie na majčina prsa dok su joj uklanjali aparate za preživljavanje, osim onog koji je pokazivao životni puls.
Dok se molila, Sarah je pjevala svojoj bebi koja je udisala posljednje udisaje na njezinim prsima.
„Oglasila se, ali nije se kretala niti migoljila, i nije imala napadaje“, rekla je Sarah. No liječnici su ju uvjeravali da Ellis neće dugo preživjeti bez pomoći aparata.
Dok su se sekunde pretvarale u minute, a minute u sate, morali su promijeniti svoju dijagnozu.
„To je bio trenutak ‘O Bože, zar svjedočimo čudu?’“, rekla je.
Zapravo i jesu
„Bili su šokirani što je prešla s aparata bez kojih nije mogla na samostalno disanje okolnog zraka. Do kraja tjedna, sestre i liječnici su dolazili i govorili ‘Želimo ju vidjeti jer je čudo’“, rekla je Sarah.
Danas, gotovo dvije godine kasnije, Sarino čudo i dalje raste i svojom hrabrošću inspirira svoju majku.
Iako je teško zamisliti da je netko zahvalan za bol i patnju, Sarah kaže da ništa ne bi promijenila.
„Mislim da je to dio Božje misterije, i da neke stvari ostavlja tajnama jer Ga tako tražimo. Nikada ne želimo govoriti o patnji, uvijek želimo govoriti o blagoslovima. U patnji postajemo bolja verzija sebe“, rekla je Sarah.
Sada je na zadatku da podijeli svoju priču jer se nada da će inspirirati druge da u svojoj patnji pronađu svrhu i da putem patnje postanu osobe koje su slične Kristu. O Sarinoj priči možete pročitati više u njezinoj knjizi Iz ponora se uzdižemo: priča o ljepoti koja je nastala iz pepela.
