”Sada se od tebe opraštam, ne znam kada ću se vratiti
Sutra nas premještaju u onaj toranj novi
Ali, javljat ću ti se ja, dušo, još dugo nakon što me ne bude
Govorit ću ti riječi slatke
S prozora na Kuli od pjesama” (Leonard Cohen, ”The Tower Of Songs”)
Petak, jedanaesti. Jedanaesti studenog. Kanadske zastave su na pola koplja. I na mnogim drugim mjestima diljem svijeta, barem za trenutak, osmjesi su prepolovljeni. I oni su spušteni na pola koplja. Otišao je Cohen. Leonard Cohen. Otišao je s ovog prolaznog plesnog podija na kojem, inače, plešu samo tri vrste ljudi. Tragači. Skrivači. Pronađeni. Naime, sve što čovjek radi, radi ili kao Tragač ili kao Skrivač ili kao Pronađeni. Jer svi oblici i varijante našeg bivanja tu na zemlji svode se ili na grčevita propinjanja ili na manje-više nes(p)retna bježanja ili pak na nepatvorena davanja.
Napustio nas je čovjek čije su pjesme mnogi pjevušili i razmišljali, prepoznavajući u njima sličnost sa svojim krhkostima. Prepoznavajući i svoju neutaženu potrebu da ih netko, onako gorde, a preplašene, zaogrne toplim ogrtačem koji bi im donio dublju sigurnost, smisao i ljubav.
Dakle, ljubav, politika, religija, depresija i smrt bile su (i ostale) nezaobilazne teme Cohenovih pjesama. Dakako, Cohen nije bio od onih koji su htjeli zadobiti ili impresionirati publiku. Cohen je nastojao proniknuti i doseći ‘ono nešto’ pa je, mogu slobodno reći, bio baš ono što je i pisao. Jednom je prilikom izjavio: ”Ne razmišljam o sebi čak ni kao o piscu, pjevaču, niti ma o čemu sličnom. Biti čovjek je mnogo viši poziv.”
U tom smislu, Cohen je, stoga, često i grozničavo, tražio odgovore na duboka pitanja zamršenog čovjekovog usuda, isprepletenog silnim razočaranjima, opetovanim iščekivanjima, brojnim povredama, prijevarnim pijankama raznog tipa, kao i namještenim ulogama, lažnim identitetima… Pritom je bio itekako svjestan da je i on sam dio centrifuge tog izokrenutog svijeta. Zato, samokritičan do ruba poništenja samog sebe, nipošto nije skrivao i svoju malenu, a veliku odgovornost za način na koji se ‘ples’ tog svijeta odvija. U pjesmi ”What I’m doing here?” (Što ja radim ovdje?) piše:
”Ne znam da li je svijet lagao
Ja sam lagao
Ne znam da li se svijet urotio protiv ljubavi
Ja sam se urotio protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije utjeha
Ja sam mučio
Čak i bez oblaka nuklearne eksplozije
Ja bih i dalje mrzio”
Cohenova duša se tako često nalazila u labirintima iz kojih nije mogla lako izaći. Poput pčele zarobljene u tegli s mnogo ili malo soka, svejedno, on je bio svjestan da je njegov problem unutarnji, duboko zakopan u središtu bića. Polazeći žudno od jedne ljubavi ka drugoj, znao je, još je uvijek bio zatočenik svojih demona ili, blaže rečeno, svojih pokušaja da konačno stigne na ono dugo željeno mjesto. Pjesma ”Road To Larissa” (Na putu za Larisu) je neumoljivo iskrena:
”Mislila si da sam čovjek od puta
I voljela si me kao takvog čovjeka
Nisam bio takav čovjek
Bio sam izgubljen
Kada sam te sreo na putu za Larissu”
Da, to je ta Cohenova samorazotkrivajuća istina koja, iako gorka, plijeni i privlači one koji vole čitati i slušati njegove pjesme. No, Cohen se nikada nije mirio s postojećim stanjem. Pjesmu ”Bird On Wire” (Ptica na žici) završava ovim stihovima:
”K’o na žici ptica raspjevana
U ponoćnom zboru, k’o spodoba p’jana
Za slobodom žudio sam dalje”
Slutio je da, makar to bilo u najmračnijim trenucima, mora postojati onaj tip krika koji vodi prema tom dugo žuđenom Rješenju. Tako, u pjesmi ”Born In Chain’‘ (Rođen u lancima)piše:
”Čuo sam da se duša otkriva
U komorama svojih vapaja
A gorka tekućina postaje slađa
U kovanom peharu
Ali sve ljestve noći pale su
Sad je tu samo tama
Da podigne čežnju”
U istoj pjesmi, očito u nekom od titrajućih ushićenja, Cohen iskazuje kako mu se ‘otvorio put’:
”Pobjegao sam do ruba moćnog mora tuge
Gonjen jahačima okrutnog i mračnog režima
Ali vode su se razdvojile
I moja je duša preko prešla
Iz Egipta”
Svakako, Leonard Cohen nije bio čovjek koji je, poput mnogih drugih umjetnika, žudio za slavom ovoga svijeta. Štoviše, znao je da ‘slavna pozicija’ još više pojačava tjeskobu duše koja nije pronašla svoj pravi mir. One iste duše koja se, i kad joj se pružaju sva blaga ovog svijeta, osjeća stiješnjeno. Kao u nekom zapećku. Svjestan toga, a i općeg ljudskog usuda, bez obzira na razinu ‘slavnosti’, Cohen u pjesmi ”Thousand Kisses Deep” (Tisuću poljubaca duboko) piše:
”I nevažno je ako si bogat i jak,
Nevažno ako si slab i mek
Nije važno ako napišeš pjesmu
Što slavuj će je pjevati tek
I nije važno ako je devet do pet
Ili sve ide svojim tokom
Bacaš svoj život ako si u kutu”
Čežnju za ljubavlju koja će na tom plesnom podiju života trajati sve do kraja, i koja bi mu mogla pokazati put izlaza iz ovog lelujavog i brzoprolaznog bivanja, Cohen je, po mom mišljenju, izrazio s tri stiha u svima dobro poznatoj pjesmi ”Dance Me To The End of Love” (Zapleši sa mnom do kraja ljubavi):
”Podigni me kao maslinovu grančicu
I budi moja golubica
Što pokazat će mu put kući”
Naslovna pjesma na njegovom istoimenom, ujedno i posljednjem albumu koji je izašao prije nepunih mjesec dana, zove se ”You Want It Darker” (Ti hočeš mračnije), a u njoj Cohen pjeva: ”Hineni, hineni,
I’m ready, my Lord”, što znači otprilike: ”Evo me, dolazim, spreman sam, moj Gospodine”.
Na koncu, iznad svega, volio bih da je Leonard Cohen doista spreman otišao na drugu stranu. Volio bih da ga je Gospodar golubica, i svih drugačijih ptica, podigao kao onu maslinovu grančicu i ‘odveo ga na ples’ u svoju Kuću slavnih. Ondje gdje su sve čežnje ispunjene u jednoj jedinoj i najvećoj Ljubavi.
”Vidio sam uspone i padove nacija
Čuo sam njihove priče, čuo sam ih sve
Ali, ljubav je jedini pokretač opstanka…” (L. Cohen, ”The Future”)
Autor: Dražen Radman
