Jedne večeri, prije dva mjeseca, sjedila sam ispred svog računala, kada sam konačno sklonila pogled s ekrana.
Otišla sam na Facebook da se malo isključim i opustim na nekoliko minuta, ali nekako je prošlo više od dvadeset.
Pogledala sam svog muža koji je kuhao i slušao glazbu u kuhinji i pomislila da sam tih proteklih dvadeset minuta mogla razgovarati s njim. Umjesto toga, potrošila sam to vrijeme na ljude koji su mi u stvarnom životu bili stranci i na ispunjavanje društvenih obaveza koje sam sama sebi nametnula.
Htjela sam van.
Bila sam umorna od osjećaja da moram održavati kontakt s toliko mnogo ljudi koje zapravo ne poznajem u životu van interneta. Bila sam umorna i od stalnog provjeravanja koliko je bilo reakcija na svaki od mojih statusa ili slika.
Inače ne dopuštam da mišljenja drugih ljudi upravljaju mojim životom i određuju moje poteze u stvarnom životu, pa zbog čega onda podliježem društvenom pritisku na Facebooku? Osjećala sam se kao licemjer – a to nikada nisam željela postati.
Nešto se moralo promijeniti. Rješenje se činilo jednostavnim: odjavi se. Niko me ne prisiljava da zadržim svoj profil na Facebooku; ne postoji zakon koji nalaže da ga imam; a i znala sam da će svijet nastaviti okretati i ako se moj profil ugasi. Barem sam pretpostavljala da će tako biti. Odlučila sam pokušati.
Od tada je prošlo već gotovo tri mjeseca “tišine” na Facebooku, i evo šta sam naučila iz svega:
1. Facebook mi je topio mozak!
Postajala sam zombi, a da to nisam ni osjetila. Tek kada sam prestala postavljati statuse shvatila sam koliko često tokom dana, dok sam usred nekog iskustva, u glavi formuliram kako ću to opisati svojim Facebook prijateljima u konciznom i duhovitom statusu. Gotovo sam se ugrizla za jezik kada samo to shvatila. Trebalo mi je nekoliko tjedana svjesnog odvikavanja mozga, podsjećanja sebe da mogu opet slobodno razmišljati i ne brinuti o tome šta bilo tko drugi misli o mojim razmišljanjima, jer ako ih ne postavljam na internet da ih svi vide, nitko ne mora ni znati.
2. Imam mnogo manje dobrih prijatelja, nego što sam mislila. I drago mi je zbog toga.
Iskreno, kada se broj prijatelja na Facebooku popeo na nekoliko stotina, to je bilo jednostavno previše. Kako možete biti u kontaktu sa toliko ljudi i istovremeno ostvariti dubok, osoban i iskren odnos kakav prijatelji trebaju imati? Ne možete. Ja vjerujem da je mnogo vrijednije, i donosi više zadovoljstva, imati nekoliko prijatelja – iskrenih u svakom smislu te riječi – nego na stotine poznanstava. Nekoliko tjedana nakon mog naglog odlaska sa Facebooka, samo nekoliko ljudi koje inače ne viđam redovno me je kontaktiralo da provjere što se događa i jesam li dobro. To je bio vrlo dobar test prijateljstva.
3. Riječ ‘like’ više ne znači ništa – ništa!
Opcija ‘Like’ je vjerojatno imala dobre namjere na samim počecima Facebooka, ali je brzo izgubila svako značenje. Više se ne koristi kako bi se nekome dalo do znanja da je njegov status naročito dirljiv, interesantan, smiješan ili dubokouman. To je postala obaveza – način da pokažemo da smo vidjeli nečiji post i da nam je dovoljno stalo da to potvrdimo lajkom. Ljudi lajkaju gotovo sve, često samo zbog toga jer ne žele ispasti pasivno-agresivni, pakosteći nekome tako što mu ne lajkaju njegov post. To je slično kao kada ljudi impulzivno odgovaraju “Dobro sam”, kad god ih pitate kako su. Obično odgovaraju bez imalo razmišljanja – to je samo automatski odgovor. To je potpuno besmisleno.
4. Vrijeme koje ne provedem za ekranom donosi mi više zadovoljstva.
Ima smisla, stvarno. Naravno da mi je veće zadovoljstvo igrati se sa mojim kćerkama, razgovarati s mužem, čitati pravu knjigu od papira ili čak ribati podove, nego skrolati kroz newsfeed i čitati o tome što drugi ljudi rade.
5. Ne mora se svaki trenutak zabilježiti.
Kao ulovljena životinja, i uhvaćeni trenutak time izgubi nešto vrlo važno. Prirodno je poželjeti uhvatiti lijep trenutak tako da možete kasnije pogledati sliku ili post i dozvati neke od proživljenih emocija, ali toliko je trenutaka u životu koji su magični samo u tom trenutku. Oni su darovi prirode, nagrade života, i namijenjeni su da žive samo u vašem sjećanju – a ne da budu fotografirani ili podijeljeni sa stotinama ljudi koji nisu bili tu.
Priznajem, bilo je teško odjaviti se sa Facebooka i prilagoditi životu koji živim samo za sebe i za ljude s kojima komuniciram mimo društvenih medija. Ispočetka sam birnula kako neću biti u toku i brinula sam tko će ostati u kontaktu sa mnom sada kada svijet ne gleda. Svakog dana, međutim, postajalo je jasnije da sam donijela dobru odluku. Udaljivši se od Facebooka dobila sam bistrinu i vrijeme potrebno da se usredotočim na svoju obitelj, prijatelje i posao, u nastojanju da ostanem iskrena osoba, puna ljubavi, sa stvarnim vezama s ljudima, unatoč ubrzanom razvoju tehnologije koja okreće ljude jedne od drugih i usmjerava ih prema ekranu.
Facebook, ne mrzim te, ali mi ne nedostaješ. Lijepo smo se družili, a i naučila sam ponešto iz vremena provedenog sa tobom, ali mislim da je vrijeme da prekinemo. Ja sam ipak zaljubljena u stvarni svijet.
Autorica: Audra Rundle
Ovaj članak je prvi put objavljen 27. kolovoza 2015.
