Lekcije koje naučimo kada smo bolesni, odsječeni od svijeta, često su upravo one koje nikada ne bismo drugdje naučili.
Bolest bi nas trebala:
1. Potaknuti na razmišljanje, podsjetiti nas da imamo i dušu, baš kao što imamo i tijelo – besmrtnu dušu, dušu koja će zauvijek živjeti, bilo u sreći ili u jadu – a ako ta duša nije spašena, bolje bi nam bilo da se nismo ni rodili.
2. Poučiti da postoji svijet i nakon smrti, te da je svijet u kojemu sada živimo samo poligon za obuku i priprema za drugo boravište, gdje neće biti propadanja, boli, suza, jada ni grijeha.
3. Natjerati da vlastitu prošlost sagledamo iskreno, pošteno i savjesno. Jesam li pripravan/pripravna za veliku promjenu ukoliko ne ozdravim? Kajem li se istinski za svoje grijehe? Jesu li moji grijesi oprošteni i oprani Kristovom krvlju? Jesam li spreman/spremna susresti se s Bogom?
4. Usmjeriti da uvidimo ispraznost svijeta i njegovu potpunu nesposobnost da zadovolji najviše i najdublje potrebe duše.
5. Privući k Bibliji. Tu blagoslovljenu knjigu u vremenima zdravlja prečesto ostavljamo na polici, i ona zna postati najsigurnije mjesto za skrivanje novčanica, jer se ne otvara od siječnja pa sve do prosinca. Međutim, bolest Bibliju često skida s police i baca novo svjetlo na sadržaj njezinih stranica.
6. Ponukati da molimo. Bojim se da je mnogo onih koji nikada ne mole, ili pak samo brzo promrmljaju nekoliko zbrkanih riječi ujutro i uvečer, ni ne razmišljajući o onomu što čine. Ali, molitva često postaje realnost kada se dolina smrtnih sjena pojavi na vidiku.
7. Potaknuti na pokajanje i odricanje grijeha. Ako nismo voljni saslušati glas milosti, Bog nas ponekad prisili da «poslušamo šibu.».
8. Privesti nas Kristu. Po svojoj prirodi ne vidimo puninu vrijednosti blagoslovljenoga Spasitelja. Potajno zamišljamo da će nam molitve, dobra djela i primanje sakramenata spasiti dušu. Ali, kada tijelo zataji, apsolutna potreba za Otkupiteljem, Posrednikom i Zagovornikom javlja se pred ljudskim očima jasno poput plamena, te im isključivost križa postaje jasnija no ikada prije. Bolest je to omogućila mnogima – u bolesničkoj su sobi pronašli Krista.
9. Osvijestiti za suosjećanje s drugima. Po svojoj prirodi svi mi daleko zaostajemo za primjerom blagoslovljenoga Učitelja, koji ne samo da je rukama pomagao svima, nego je i srcem suosjećao sa svima. Imam dojam da su najmanje sposobni za suosjećanje upravo oni koji na vlastitoj koži nisu iskusili probleme – te da najviše sućuti pokazuju oni koji su i sami pili iz kaleža boli i žalosti.
Čuvajte se prigovaranja, mrmljanja, žalopojki i davanja mjesta duhu nestrpljivosti.
Svoju bolest smatrajte prikrivenim blagoslovom – nečim dobrim, a ne nečim zlim – prijateljem, a ne neprijateljem. Nema sumnje da bismo svi mi duhovne lekcije radije učili iz lagodne pouke, a ne iz šibanja,
Ali, budite sigurni da Bog bolje zna kako nas poučiti negoli to znamo mi. Svjetlo posljednjega dana života pokazat će vam da je u svim vašim tjelesnim mukama postojao smisao i «potreba.»
Lekcije koje naučimo na bolesničkoj postelji, kada smo odsječeni od svijeta, često su upravo one koje nikada ne bismo drugdje naučili.
Autor: J. C. Ryle
