Kušnja ne mora dovesti do poraza. Po njoj možemo steći jaču duhovnu kondiciju. Evo što trebate znati da ne padnete kada ste kušani.
Isus je bio kušan. Stvarno kušan. Bio je pod takvim pritiskom kakvim mi nikad nećemo biti, jer mi obično popuštamo kušnji, ali Isus nije. Pavao je dobro rekao u naše ime, kad je napisao:
”Ne razumijem sam sebe ni ono što radim, jer stvarno želim činiti dobro, ali ne mogu.” (Rim 7,15)
Kada je sotona kušao Isusa u pustinji, ubrzo nakon Njegova krštenja, sve su njegove zamisli izgledale kao dobre.
Ponudio je Isusu da posluži pretvorbom kamenja u kruh, te se dokaži kad skoči s najvećeg vrha hrama i stekne svjetsku slavu ako mu se pokloni i tako zavlada svijetom zauvijek. Sve su to bile izvrsne ponude, a Isusu, Mesiji, tek na početku njegove službe, sigurno su bile jako privlačne.
Kušnje su izgledale dobre, ali nisu bile ono najbolje od Boga
Isus im se, međutim, suprotstavio. Ne nekim posebnim saznanjem, već se pozivao na Bibliju, što je mogao svaki odrasli Židov. Kušnje su možda izgledale dobre, ali nisu bile ono najbolje od Boga. To što je Isus bio Božji Sin, nije značilo da se ima pravo služiti nekim trikovima ili si osigurati popularnost zapanjujućim majstorlukom. To što je bio Božji Sin, značilo je da nije sebičan. Isus je to načelo kasnije ovako izrazio:
”Svatko tko me želi slijediti mora se odreći vlastitih želja i udobnosti te danomice nositi svoj križ i držati se uza me. Tko god izgubi svoj život radi mene, spasit će ga, no tko god nastoji sačuvati svoj život izgubit će ga.” (Lk 9,23-24)
Svjesni smo kušnje kao životne činjenice. Sotona je najodlučniji neprijatelj koji nas stalno vuče natrag pod svoj utjecaj. Zadovoljan je ako u tome makar malo uspije. Kad to jednom uspije naša se stara narav probudi i može učiniti sve ostalo. Jakov je napisao:
”Kušnja je ishod čovjekovih misli i požude koja ga mami i privlači. Ta požuda i zle misli navode čovjeka na zla djela, a ona su grijeh, za što Bog mora izreći smrtnu kaznu.” (Jk 1,14-15)
Kušnja ne mora dovesti do poraza
Kušnja ipak ne mora dovesti do poraza. Po njoj možemo steći jaču duhovnu kondiciju. Martin Luther je znao zahvaliti đavlu tvrdeći da su ga sotonske kušnje pročistile!
Istina je da su kršćani pod Božjom zaštitom. Bog ne dopušta da budemo kušani preko naših snaga. Bez obzira na prilike, uvijek postoji izlaz. Svaka je kušnja dokaz da imamo slobodnu volju koju nam je Bog dao.
U našem umu se odvija bitka
Borba protiv kušnji je borba za um. Kad naučimo nadzirati svoje misli, tada ćemo upravljati svojim djelima i navikama. U našem umu bitka se dobija ili gubi. Isus je otvoreno rekao: ”Ako te oko – bilo te i desno oko – potiče na grijeh, iskopaj ga i baci ga.”
Sličan savjet daje za desnu ruku. Kad bismo to doslovce primijenili, svaki bi kršćanin na svijetu imao samo jedno oko i ruku, ali to nije bila Isusova namjera. On je želio reći da suočeni s kušnjama moramo sami sebe onesposobiti.
Ako kušnja dolazi kroz ono što čitamo ili gledamo, tada se moramo prema tome ponašati kao da smo slijepi. Ako nas svrbi ruka da nešto ukrademo ili pomilujemo, moramo se ponašati kao da nemamo ruku. Ako nam se pruža prilika koja nas privlači kao magnet moramo se ponašati kao da nismo prisutni.
Zvuči ludo, zar ne? Ali djeluje. To je svega pola istine, jer nam još preostaje svo vrijeme i energija za ispravne aktivnosti. Umjesto da plačemo nad zlima koja smo u napasti počinili, zašto se ne prihvatimo mnogih dobrih djela koja nam Bog daje? Svoju slobodu koristimo da činimo dobro i time ugađamo Bogu, a osiguravamo mir svojega uma.
Autor: Andrew Knowles; prema poglavlju iz knjige ”Pravi kršćanski život” (Duhovna stvarnost, Zagreb)
