Kršćanine, tvoja bol nikada nije kazna

Svaki dan bolest je izjedala njezinu mladenačku ljupkost.

Njezina je majka cijelo vrijeme stajala uz njezin krevet i njegovala je.

Moja je pacijentica bila tinejdžerka, a kada je njezino lice promijenilo boju i postalo blijedo, majka joj je masirala kožu losionom od jasmina. Kada su joj se oči, udubljene i zakrvavljene, zaokrenule u deliriju, njezina je majka na zidove nalijepila fotografije i poslagala oko nje njene omiljene igračke.

Ventilator je zapinjao i puhao, a pjesme koje voli ispunjavale su sobu. Skoro poetskim jezikom njezina je majka osvježila daleka sjećanja, trenutke provedene na moru, ispunjene smijehom i živošću djevojke koju voli.

Na dan kada je moja pacijentica umrla, njezina je majka legla na bolnički krevet uz nju. Obavila je svoje ruke oko nje i stisnula ju uz sebe, obavila ju istom toplinom kao kad je bila beba. Uz suze koje su se slijevale, čvrsto ju je držala, molila i izgovarala obećanja u njezino uho. Dok smo svjedočili ranjenom srcu, napustili smo stav profesionalnosti. Svi smo mi – medicinske sestre, liječnici, asistenti – plakali zajedno s njom.

Što to Bog radi?

Mnogo godina kasnije, još uvijek me zaboli kada se sjetim dubine ove majčinske ljubavi i njezine teške tuge. Ipak, usred slomljenosti, još me jedno sjećanje proganja.

Dan prije nego što je moja pacijentica umrla, njezina majka se stisnula na bolničkoj stolici i držala njezinu glavu na svojim rukama. Njezine oči su tražile zemlju. Znala je da je kraj blizu. Njezina hrabrost se iscrpila.

Stavila sam svoju ruku na njezino rame. Nakon duge tišine, progovorila je. „Uporno molim Boga da izvadi moje srce i sačuva ga od slamanja“, prošaptala je. Glas joj je drhtao. „Ali ne znam sluša li me više. Moja obitelj kaže da joj se to dogodilo zato što sam prestala ići u crkvu. Kažu da me Bog kažnjava.“

Podigla je svoje oči i vapila sa mnom: „Što ako sam ja kriva?“

Kad se sjetim njezine tjeskobe, borim se s vlastitom ljutnjom. Ljutnjom prema svakome tko bi uništio ženu koja je već toliko bila slomljena u duhu. Isto tako, žalim što sam učinila tako malo za nju. U to vrijeme svog života zaglibila sam u agnosticizam, i premda sam ju držala i dijelila njezinu bol, nisam joj mogla dati nikakve riječi utjehe. Kad bih se samo mogla vratiti u taj trenutak, molila bih da joj Duh Sveti otkrije njezinu dragocjenost. Sa svojim rukama oko nje, molila bih da upozna Gospodina ne samo kao nemilosrdnog Boga nego kao onog koji je pun neizmjerne milosti, suveren i milostiv izvan naše svake mašte.

Sakaćenjem ovog osjetljivog odgovora, obitelj ove žene narušila je već ionako krhki odnos s Bogom, a odgovor na patnju pojednostavila na kazneno-nagradni sustav. Isti prijestup su „mučni tješitelji“ počinili Jobu (Job 16,2), koji su 25 poglavlja raspravljali o tome kako je Job pretrpio razorne gubitke kao kaznu za neko veliko zlo koje nije htio priznati. Racionalizirali su činjenicu da Bog uvijek kažnjava zle i nagrađuje pravedne, budući da je ujedno suveren i pravedan. Drugim riječima, ako patite zbog nečega, učinili ste nešto zbog čega to zaslužujete.

Kažnjava li me Bog?

Površno gledano, ova kažnjiva teologija može biti u skladu s načelima pada u grijeh (Postanak 3,14-24), Noinog potopa (Postanak 6,5-7), te uništenja Sodome i Gomore (Postanak 19,24-25). U tim pričama, kazna za izopačenost dolazi naglo i nasilno. Salomon uči: „Trud pravednikov teži k životu, plod zloga je griješiti“ (Izreke 10,16).

Nažalost, ovi argumenti ignoriraju brojne primjere u Bibliji kada Bog koristi patnju ne da bi kaznio nego donio ogromno dobro. Kada su Josipa njegova braća bacila u jamu i prodali ga u ropstvo, Bog ga postavlja uz faraona da bi spasio svoj narod. „Premda ste vi smislili zlo protiv mene, Bog je to smislio na dobro, da se zbude kao što je ovo danas, da sačuva život velikomu puku“ (Postanak 50,20).

Prije nego što je vratio čovjeku vid, Krist objašnjava da njegova sljepoća nije kazna za grijehe „nego se to zbilo da se na njemu očituju djela Božja“ (Ivan 9,1-3). Krist odgađa putovanje svom prijatelju Lazaru, kojeg ljubi, kako bi uskrsnuvši ga od mrtvih mogao proslaviti Boga (Ivan 11,1-4). Čak i u slučaju Joba, uvodna poglavlja otkrivaju da je „besprijekoran“ u Božjim očima, i da nesreća koja ga je zadesila nije kazna, već dio božanskog plana da porazi neprijatelja (Job 1–2).

Tajna Božje ljubavi

Stihovi poput ovih upozoravaju da nikad ne smijemo pretpostaviti kako znamo Božju namjeru za nekoga u nevolji. Bog ima beskonačni kapacitet da ostvari dobrotu usred naše nepravde. Nikakvi teoremi ne uokviruju njegovu slavu. Križ se otkriva u svijetlim potezima milosti našeg Gospodina i Božje ljubavi koja se prelijeva za nas, koja je učinjena savršenom u smrti i uskrsnuću njegovog ljubljenog Sina. U najveličanstvenijoj žrtvi koju je svijet ikada upoznao, Bog je dopustio patnju kako bi nas spasio.

Uz Kristov mir u našim srcima, neka ljubimo svoje bližnje u njihovim patnjama. Bježimo od samopravednosti i budimo suosjećajni, kao što je naš Gospodin suosjećajan prema nama (Psalam 78,37-39). Neka uvijek nastojimo obaviti svoje ruke oko oslabljenih, stisnuti ih uz sebe kao da su naša vlastita djeca. Dok drhte, neka naše riječi budu drvo života koje raste kroz pusti mrak (Izreke 15,4), zdenac preko spaljenog tla.

Autorica: Kathryn Butler; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org

NAJNOVIJE

NE PROPUSTITE!