“Tko hoće da ide za mnom”, rekao je Isus svojim učenicima, “neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom!” (Matej 16,24).
Tekst u Mateju 16,21 označava jednu od velikih prekretnica u prvom Evanđelju. “Otada”, stoji u tekstu, “počne Isus objašnjavati učenicima svojim, da mora ići u Jeruzalem, da će mnogo trpjeti.”
Njegovi učenici Ga konačno priznaju za Mesiju. On sada mora početi prenositi im što znači biti Mesija.
Zapazimo da Isus kaže da “mora” ići u Jeruzalem stradati i umrijeti. Taj put nije bio neobvezni dio, opcija Njegove službe. Otići i umrijeti za Njega je bila neophodnost. Zapravo, bila je to sama svrha Njegovog dolaska na Zemlju. On nije došao samo živjeti dobrim životom, nego da “život svoj dadne u otkup za mnoge.” (Matej 20,28). “Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta”, rekao je Isus svojim učenicima prilikom Posljednje večere, “koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.” (Matej 26,28) Kristova smrt nije bila neobvezni, opcionalni dio plana spasenja. Bez te zamjeničke smrti ne bi bilo plana spasenja.
Ali ta točka nije bila i intuitivno očigledna za učenike. Oni su rasli sa shvaćanjem koje je bilo opće shvaćanje među Hebrejima, da će Mesija biti kralj-osvajač koji će pokoriti neprijatelje nacije. Osim toga, učenici su se nadali da će mnogo dobiti od jednog takvog Mesije, pošto su oni formirali Isusov „kabinet“. Oni bi bili dvanaest najviših zvaničnika u kraljevstvu koje je uskoro trebalo nastati.
Na nesreću, Kristov križ neće biti jedini križ. On dalje kaže da će svaki Njegov sljedbenik imati vlastiti križ. “Tko hoće da ide za mnom”, rekao je Isus svojim učenicima, “neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom!” (Matej 16,24).
Da bismo ovu misao u potpunosti razumjeli potrebno je da se stavimo na mjesto učenika. Misao da netko bude razapet ne utječe mnogo na maštu čovjeka dvadesetog stoljeća. Mi nikada nismo vidjeli raspeće. Raspeće je za nas — mrtva riječ. Ali to se nije odnosilo na učenike. Kada bi vidjeli grupu rimskih vojnika kako prate kroz grad čovjeka koji nosi ili vuče dio od križa, znali su da je to put samo u jednom pravcu. Znali su da je smrt na križu najokrutnija i smrt koja donosi najveće poniženje. Za Isusa i učenike je križ bio simbol samo smrti i ničega drugog.
Međutim, što je u učenicima trebalo umrijeti? Odgovor nalazimo u Mateju 16,24-26. Trebalo je da se odreknu svoga “ja”. To je značilo, da se trebaju odreći svog samovoljnog načina života kako bi mogli zadobiti vječni život. Trebalo je da Isus bude razapet na križu, ali prije nego što je dospio na drvo toga križa, trebao je svoju volju predati Ocu. Nitko Ga nije mogao natjerati da ide na križ (ili da, zapravo, na njemu ostane). Borba u Getsemaniji u stvari je bila borba predavanja svoje volje Ocu, oko spremnosti, voljnosti da učini Očevu volju.
Tako je isto i sa svakim od Njegovih sljedbenika. Većina od nas neće nikada morati podnijeti stvarni križ, ali će svatko morati razapeti svoju prirodu koja iznad svega hoće učiniti ono što njoj odgovara.
Da bismo razumjeli što Isus misli u 24. stihu, potrebno je imati na umu da, u svom najosnovnijem smislu, grijeh znači postaviti u središte svog života sebe i svoju volju, a ne Boga i Njegovu volju. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu odluke da postanemo vladari vlastitih života. Grijeh je odbijanje Boga i svesrdno prihvaćanje — sebe, svoga “ja”.
Ovdje mora umrijeti egocentrični princip života, itekako prirođen ljudskim stvorenjima. Tako je autor Dietrich Bonhoeffer govorio o suštini onoga što znači biti kršćanin, pišući da “kada Krist poziva čovjeka, On ga poziva da dođe i umre.”
Isus je upro prstom na suštinski ljudski problem, rekavši da “nitko ne može dva gospodara služiti.” (Matej 6,24). Konačni ishod je: Koga ću postaviti na prijestolje svog života? Svoje “ja” ili Boga? Svoju ili Božju volju? Ne mogu služiti oboma u isto vrijeme. Kada se direktno suočim s Kristovim zahtjevima, tada ili moram razapeti Njega ili dopustiti da On razapne mene. Srednji put ne postoji. Tamo vidimo da — križ — nije neko malo apstiniranje u životu kršćanina ili muž-zanovijetalo ili nevjerna žena. Križ je put smrti egocentričnog života.
Ali srećom, poslije križa u čovjekovom životu dolazi ponovno rođenje u Kristu (Ivan 3,3.5; Rimljanima 6,1-11). Tamo imamo paradoks — raspećem, razapinjanjem života “sebi”, mi zadobivamo stvaran život ovdje i vječni život u budućnosti (Matej 16,25.26). I slično kao što je veliko iskušenje Kristovog života bilo pokušaj da izbjegne križ, tako će ono biti i u našem životu.
Nažalost, život križa nije nešto što se doživi u jednom trenutku. Paralelni tekst iz Luke kaže da kršćani moraju uzimati svoje križeve “svaki dan ” (Luka 9,23). Ipak, ta borba neće biti bez prednosti. Isus ne samo što poručuje da je samoodricanje — put u život, nego kada On ponovno dođe “s anđelima svojim u slavi Oca svojega … tada će vratiti svakome po djelima njegovim” (Matej 16,27).
Autor: George R. Knight; Izvor: Biblija-govori.hr
