Nedavno sam primila niz tragičnih vijesti koje su moje uobičajene molitve, ispunjene nadom, pretvorile u snažne, bolne vapaje.
Kćer vrlo bliske prijateljice naglo je i neobjašnjivo pala u mrak duševne bolesti, i gurnula svoje zbunjene roditelje u dezorijentirani svijet mentalnog zdravlja.
Od druge drage prijateljice sin i snaha upravo su izgubili treću djevojčicu zbog genetskog poremećaja.
Kćerkica lokalnog pastora zarazila se bakterijom E. coli na seoskom sajmu, ostavivši je u slabašnim zdravstvenim uvjetima.
Sve je to pojačalo našu tugu zbog gubitka naše usvojene kćeri, koja je odlučila započeti život sa svojom bebom u Philadelphiji, a ne doći k nama u našu obitelj.
Zašto, Gospodine?
Po prvi put u svom životu molila sam sa stisnutim zubima: „Neka bude tvoja volja.“ Kako je, Gospodine, ovo dobro za kraljevstvo?
Zašto bi, Oče, predivno dijete para koji ti vjerno služi čitav život, stavio u psihijatrijsku ustanovu? Kako će oduzimanje još jednog djeteta para čija je vjera slabašna proizvesti pouzdanje u tebe? Kakvo dobro može doći od nanošenja boli i trajnog oštećenja 3-godišnjakinji, iako njezin otac čuva tvoj narod?
Zašto si nam, Gospodine, doveo kćer prije deset godina samo kako bi nas ovako napustila?
Nisam osjetila gorčinu u svojoj tužaljci, samo ozbiljno ispitivanje iz slomljenog srca. Ipak, pitala sam se jesam li zagazila u opasno područje. Jesam li bila poput Jobove žene? Jesam li proklela Boga (Job 2,9)?
Gdje si, Bože?
Kad nevolje i tuga zahvate Božju djecu, želimo znati zašto. I u pravom smo društvu. „Zašto si me ostavio?“, pita David, a kasnije ga i Isus citira (Psalam 22,1; Marko 15,34). Habakuk se pita: „Zašto mi daješ da gledam bezakonje i puštaš me da promatram nevolju?“ (Habakkuk 1,3).
A tu je i Job, koji je poželio da je umro pri rođenju:
„Čemu dati svjetlost čovjeku kojemu je put sakriven i kojega je Bog zagradio? Jer prije mog jela dolazi uzdisanje moje i kao voda se moji razlijevaju krici. Jer čega se bojah, dođe na me, i snađe me od čega strahovah. Nemam mira ni spokoja ni počinka, a nevolja dolazi“ (Job 3,23-26).
Bog dopušta, čak i potiče, vapaje i upite od svoga naroda. Naš status kao djece (Ivan 1,12) i baštinika (Rimljanima 8,17) omogućuje nam da dođemo k njemu s pouzdanjem i pitanjima. Ipak, moramo paziti da ne prijeđemo granicu iz tužaljki u sumnju u Božju dobrotu.
Slaviti Boga u boli
Sotona uživa kad dovodimo u pitanje Božji karakter i dobrohotnost. Koristi naša slomljena srca da nas potakne da optužimo Boga za naše nevolje. Slavite Boga da nam u svojoj providnosti pruži sigurnu obranu od iskušenja da ne poričemo Božju dobru volju.
Kada vapimo Bogu za olakšanje od boli, a ne dobivamo ono što tražimo, pitamo se gdje je Bog. No ponekad ga ne vidimo u našim molitvama jer on nije tamo. Bog ne nastanjuje naše zahtjeve. On „prebiva u hvalama“ svoga naroda (Psalam 22,3).
Jeste li u boli? Slavite ga. Preispitujete njegovu volju? Slavite ga. Umorni od tamne okaljanosti ovoga svijeta? Slavite ga.
Zvuk štovanja u patnji
Pridružite se psalmistu koji je proglasio:
„Kad se pravio ludim pred Abimelekom, koji ga je otjerao te je morao otići. Blagoslivljat ću GOSPODA u svako doba, duša moja hvalit će se GOSPODOM; ponizni će čuti za to i radovati se. Veličajte sa mnom GOSPODA, i uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam GOSPODA, i on me uslišao, i izbavio me od svih mojih strahova“ (Psalam 34,1-4).
Razmislite o Psalmu 22, kada u stihovima 16-18 psalmist sažima svoju bijedu:
„Jer psi me opkolili, rulja me zločinaca okružila. Probodoše mi ruke i noge. Sve kosti svoje prebrojiti mogu. Oni gledaju i zure u me. Razdijeliše među sobom haljine moje i za odjeću moju baciše kocku.“
Ta patnja anticipira neizrecivu muku koja je nanesena Božjem Izabraniku. Ali četiri stiha kasnije, psalmist se prisjeća Božje dobrote i slavi:
„Tvoje ću ime naviještati braći svojoj, usred zajednice tebe ću hvaliti. Koji se bojite GOSPODA, hvalite ga; sve potomstvo Jakovljevo, slavite ga; i svi potomci Izraelovi, strepite pred njim! Jer nije prezreo niti se gnušao bijede uboga, i nije sakrio lica svoga od njega; već kad k njemu zavapi, on ču“ (Psalam 22,22-24).
Naša nevolja nije strašna za Boga! Naša bol mu je prepoznatljiva u glasovima naših molitava (Psalam 66,19). Utjehu nalazimo u strpljivim rukama dobrog i milosrdnog Oca koji čuje naše vapaje. Kakvu istinu otkrivamo uvijek iznova u Psalmima – sastavljenu od mnogo više žalovanja nego pjevanja hvalospjeva? „Gospodin je dobar.“
Vjera svijetli sjajnije u tami
Bol – fizička, emocionalna, mentalna i duhovna – utkana je u tkivo našeg palog svijeta. Nevolje bolesti, gubitak djeteta ili nevjera supružnika sigurno nisu lagane za naša krhka tijela ili trenutno naše kratkovidne umove (2. Korinćanima 4,17). Ali istinita, duboka i autentična vjera u Isusa Krista zrači slavnu svjetlost, čak i kroz najmračnije okolnosti, na slavu i utjehu koja nikad neće završiti.
Ne trebamo iskusiti život na zemlji bez nade, čak i kada se „čudimo požaru što bukti među nama“ (1. Petrova 4,12), jer je s Kristom sigurna budućnost bez boli. Stoga hvalimo Boga za njegovu slavnu milost, za besplatni dar koji nam je dao u svome dragocjenom Sinu (Efežanima 1,5).
U Boga se možemo pouzdati u našoj boli, našim pitanjima i našoj neizvjesnosti. Nikada neće sakriti svoje lice od djeteta koje mu trči u slavljenju.
Autorica: Leslie Schmucker; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org
