Jesu li kršćani sveci ili grešnici? Je li moguće da, nakon što predamo svoj život Kristu, prestanemo griješiti do kraja života?
Čitajući Bibliju vidimo da ljudi, koji se možda ne podudaraju s našim kriterijima za “pravednost”, dobivaju etiketu “svetac”, a istodobno vidimo i neke vrlo pobožne koji sebe smatraju “grešnicima”. Nazivaju li se kršćani, oprani Kristovom krvlju, i dalje grešnicima? Ili se smatraju svecima?
Točan odgovor je da su kršćani i sveci i grešnici. Zašto? Svi ljudi su grešnici, jer smo rođeni u grijehu i imamo grešnu narav.
“Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.” (Psalam 51, 7)
Iako je čovjek izvorno stvoren bez grešne naravi, u Postanku 3 opisan je čovjekov pad u grijeh. I Adam i Eva postali su grešnici, kao i njihovi potomci i svaki čovjek koji se rodio nakon njih.
Kršćani su sveci, ali i grešnici
Kako je to moguće? Prije svega, svetac nije netko tko je činio čuda ili divne stvari tijekom života i zato ga je crkva proglasila svecem.
Bog je zbog svoje ljubavi prema čovjeku pružio jedino sredstvo za pretvaranje grešnika u sveca – Isusa Krista.
“Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” (Marko 10, 45)
Kad priznamo svoju potrebu za Spasiteljem grešnika i prihvatimo Njegovu žrtvu na križu, postajemo svetac. Svetac je osoba koja je opravdana vjerom u Isusa Krista i posvećena Duhom Svetim. Takva osoba nakon prihvaćanja Božjeg dara spasenja nastoji služiti Bogu i provodi svetost u praksi.
A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk dobitka, da objavite kreposti onoga, koji vas pozva iz tame k divnome svijetlu svojemu; koji nekad niste bili puk, a sad ste puk Božji, koji niste bili pomilovani, a sad ste pomilovani. (1. Petrova 2, 9-10)
Može li vjernik živjeti bezgrešan život?
Iako je Bog oslobodio vjernika od kazne za grijeh, nije iskorijenio njegovu prisutnost. Grešna narav, koja se naziva “tijelo”, ostaje u vjerniku sve dok ne napusti ovo tijelo i bude s Gospodinom. Dok je u ovom tijelu, Duh Božji, koji prebiva u vjerniku, neprestano ratuje protiv “stare” grešne naravi.
Vjernicima je naređeno da surađuju s Duhom Božjim u duhovnom ratu. Moraju se disciplinirati, zanijekati sebe, hodati u Duhu, biti ispunjeni Duhom i ne žalostiti ga (Galaćanima 5; Kološanima 3; Efežanima 4). Ako to čine, postajat će duhovno zreliji i sličniji Kristu. Pozvani su slijediti tu svetost koju je Krist za njih stekao.
“Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.” (2. Korinćanima 3, 17–18)
Apostol Pavao, iako je bio postao apostol, nastavio je griješiti.
“Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.” (Rimljanima 7, 19)
Ako je grijeh još uvijek bio problem za Pavla, zašto bismo očekivali da ćemo u ovom životu doseći točku bezgrešnog savršenstva? Jesmo li veći od Pavla?
Čak i nakon opravdanja i tijekom posvećenja, koje se odvija do kraja vjernikova života na zemlji, vjernik će i dalje griješiti, premda sve manje, i iskusiti osvjedočenje i žaljenje kada to čini.
“Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom ja služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.” (Rimljanima 7, 24-25)
Tek kada se vjernik u potpunosti oslobodi svog “tijela smrtonosnoga”, on ili ona bit će potpuno oslobođeni grijeha.
Predivno je što Biblija obećava dan kada će svaki vjernik biti slobodan od iskušenja i borbe s grijehom.
Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. (Filipljanima 3, 20-21)
