Praksa križanja najučestalija je u Rimokatoličkoj crkvi, no prakticira se i u istočnoj Pravoslavnoj crkvi i među episkopalcima.
Povijest križanja seže barem do vremena Tertulijana, ranocrkvenog oca koji je živio između 160. i 220. godine. Tertulijan je napisao: »Na svim našim putovanjima i kretanjima, na svakom našem ulasku i izlasku, prilikom obuvanja, kupanja, za stolom, pri paljenju svijeća, lijeganju, sjedanju, u svakome poslu koji nas zaokuplja, radimo znak križa na našem čelu.«
Izvorno se palcem ili nekim drugim prstom radio križ na čelu. Premda je teško točno reći kada je došlo do promjene od pravljenja maloga znaka križa na čelu do suvremene prakse pravljenja većega križa od čela do prsa i od ramena do ramena, poznato nam je da se ta promjena dogodila prije jedanaestoga stoljeća, kada Knjiga molitve Kralja Henrija daje uputu da »se četiri dijela tijela označi znakom svetoga križa«.
Podršku za križanje katolici nalaze u svojim mnogim godinama crkvene predaje i, kao drugo, u Izlasku 17,9-14 i Otkrivenju 7,3; 9,4; 14,1. Premda ovi odlomci zbilja govore o nekakvu znaku na čelu za zaštitu od Božje osude, moramo ih protumačiti u svjetlu njihova konteksta. Na temelju njihova konteksta, nema razloga zašto bismo vjerovali da bilo koji od ovih stihova propisuju ritualno križanje.
U šesnaestom stoljeću, jedno od središnjih načela protestantske reformacije bila je Sola Scriptura, prema kojoj se odbacivala svaka praksa koja nije bila u skladu s Biblijom. Engleski reformatori vjerovali su kako u pogledu križanja treba odlučiti svaki pojedinac za sebe, kao što piše u Knjizi molitve Kralja Edwarda VI.: »…klečanje, križanje, podizanje ruku, udaranje o prsa i druge geste mogu se koristiti ili izostaviti, već kako čovjeku nalažu njegova pobožnost i savjest.« Protestanti su općenito smatrali da je križanje tradicija koja nema podršku u Svetome pismu, a neki su čak vjerovali da se radi o idolopoklonstvu, tako da je većina napustila tu praksu.
Premda nas Biblija ne uči da se križamo, znak križa ipak ima biblijsku simboliku. Oblik križa podsjeća na Kristov križ. Tijekom povijesti se smatralo da znak križa predstavlja Trojstvo: Oca, Sina i Svetoga Duha. Kroz vjeru u Gospodina Isusa Krista i u njegovu zastupničku smrt na križu, spasenje je dostupno kao besplatan dar cijelomu čovječanstvu. Trojstvo je doktrina o Bogu: jedan Bog postoji u tri božanske Osobe. Obje doktrine čine temelj vjerovanja kako katolika tako i protestanata, i obje se temelje na Bibliji. Znak križa ponekad se povezuje s nadnaravnim silama kao što su potiskivanje zla, demona itd. Ovaj mistički aspekt znaka križa potpuno je lažan i nikako ga ne možemo poduprijeti Svetim pismom.
Stavimo li mistički aspekt po strani, križanje nije ni ispravno ni pogrešno, a može biti pozitivno ako služi kako bi čovjeka podsjetilo na Kristov križ i/ili na Trojstvo. Nažalost, križanje ne služi uvijek tomu, tako da mnogo ljudi jednostavno čini te ritualne kretnje križanja a da zapravo ne znaju zašto. Na kraju, križanje se nipošto ne zahtijeva od kršćana zato što o njemu ne učimo iz Božje riječi.
