U ovom članku ću pokušati odgonetnuti pet najčešćih krivih shvaćanja koje kršćani imaju o nebu i zagrobnom životu. Evo što Biblija ne uči!
Eshatologija (znanost o posljednjim vremenima) je postalo žarište zanimanja kršćana od kraja 19. stoljeća kada je John Nelson Darby započeo s populariziranjem učenja o uznesenju (dio onoga što danas nazivamo dispenzacionalizmom) serijom proročkih konferencija u Velikoj Britaniji, Kanadi i SAD-u.
Danas postoji mnoštvo bestsellera koji pokušavaju predvidjeti kako će kraj doći. Neke od njih su poprilično senzacionalističke. No isto tako postoje mnoge knjige koje pokušavaju izložiti biblijska učenja o posljednjim stvarima na normalan način.
Unatoč dobrim namjerama većine biblijskih učitelja, popularno mišljenje koje se može čuti u crkvama o tome kako će Božja budućnost izgledati (i kako bi trebala utjecati na naše živote danas) nije uvijek u skladu s onime što Biblija uči. U ovom članku odgonetnut ću pet najčešćih krivih shvaćanja koje kršćani imaju o posljednjim vremenima (grčki ”eschaton”).
Evo pet stvari koje Biblija ne uči.
1. Svi kršćani će živjeti u raju zauvijek
Iako je postalo popularno vjerovati da će kršćani nakon svoje smrti biti u raju s Bogom, Biblija obećava uskrsnuće tijela i obnovu stvaranja (ono što bismo mogli nazvati kozmičkim otkupljenjem). Neki novozavjetni tekstovi, kao što su Otkrivenje 21, 1 i 2. Petrova 3, 13 govore o „novom nebu i novoj zemlji“. S obzirom da su nebo i zemlja ono kako Stari zavjet tumači stvoreni kozmos (Postanak 1,1), ti tekstovi iz Otkrivenja i 2. Petrove ne prikazuju ništa drugo nego novo stvaranje.
Izaija 65, 17 je porijeklo starozavjetnog izraza „novo nebo i nova zemlja“. Ovaj stih je dio Izaijine vizije o iscjeljenom svijetu s otkupljenom zajednicom ljudi u ponovno izgrađenom Jeruzalemu, gdje je život obnovljen i blagoslovljen do ”cvjetanja” nakon pustoši babilonskog progonstva. (Izaija 65, 17-25)
Izaijino ovosvjetno proročko očekivanje usredotočeno na povratak iz progonstva se primjenjuje na cijeli kozmos i ljudsko društvo općenito u kasnom judaizmu Drugog hrama i u Novome zavjetu. Dok Otkrivenje 21 i 2. Petrova 3 govore o „novome nebu i novoj zemlji“ u smislu otkupljenja ljudi, drugi novozavjetni tekstovi koriste izraz ”sve stvari” kako bi opisali objekt Božjeg djela spasenja. Jedan takav tekst je Efežanima 1, 10 koji opisuje Božju svrhu i Kristu tako da se „provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“. Ovdje se spasenjem smatra ujedinjenje nečega što je bilo fragmentirano kroz grijeh. To djelo ujedinjenja se neće primijeniti samo na ljudska bića, već na sve stvari, što uključuje stvari na nebu i stvari na zemlji. Efežanima 1 prikazuje spasenje opsežno kao što je opsežno samo stvaranje.
Sličan tekst je Kološanima 1 koji objašnjava da je Bog poslao Krista kako bi „ po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima“. (Kološanima 1, 20) Ovdje je spasenje postignuto pomirenjem (sklapanjem mira) između onih koji su u neprijateljstvu uklanjanjem izvora tog neprijateljstva, odnosno grijeha preko Kristove otkupljujuće krvi. No pomirenje s Bogom postignuto Kristovom prolivenom krvlju nije ograničeno na ljudska bića. Ono se sveobuhvatno primjenjuje na sve stvari, bilo na nebu ili na zemlji. Kološanima 1 jasno potvrđuje izmirenje kozmičkog opsega.
U Rimljanima 8 pronalazimo prikaz egipatskog ropstva koje je primijenjeno na svo stvorenje. Kao što su Izraelci zapomagali dok su bili u okovima pod faraonovim ugnjetavanjem (Izlazak 2, 23) „sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela“. (Rimljanima 8, 22-23) Stoga Božja djeca iščekuju uskrsnuće koje Pavao opisuje kao „otkupljenje naših tijela“. No nevjerojatno je da i ostatak stvorenja može očekivati slično otkupljenje. Slično kao što su Izraelci iskusili svoje progonstvo „i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje“. (Rimljanima 8, 21) Ovo je u podudarnosti s Otkrivenjem 21 koje opisuje Novi Jeruzalem koji se s neba spušta na zemlju, što je objava da Bog sada boravi među ljudskim bićima. (Otkrivenje 21, 2-3) Zaista, Božje prijestolje, za koje se tijekom Starog zavjeta govorilo da se nalazi na nebu (Psalam 2, 4; 11, 4; 104, 1-3; Izaija 40, 22; 63, 15; 66, 1-2; Amos 9, 6) je sada u središtu Novog Jeruzalema, odnosno to znači da je ono na obnovljenoj zemlji. (Otkrivenje 22, 3)
Očekivanja zemaljske sudbine nije u ”odlasku na nebo”, već se može sažeti u Isusovom obećanju: „Blagoslovljeni su krotki jer će oni baštiniti zemlju“. (Matej 5,5)
Desetljećima već pitam svoje učenike, bilo na biblijskim proučavanjima, nedjeljnim školama, na fakultetu ili seminarima neka mi pronađu samo jedan biblijski stih koji jasno govori da će kršćani živjeti u nebu zauvijek (ili da je nebo vječna sudbina vjernika). Čak sam im ponudio nagradu ako uspiju. No zasad još nitko nije pronašao takav stih. Popularno mišljenje da je raj vječna sudbina kršćana je jednostavno to – popularno mišljenje. Ono ne piše u Pismu.
VIDI OVO: Kako izgleda raj? Biblija nam otkriva nekoliko važnih stvari
2. Da će zemlja biti uništena tijekom Suda kada se Isus vrati
Ali kako mogu krotki ”baštiniti zemlju” (Matej 5,5) ako će zemlja biti uništena kada se Krist ponovno vrati? Nakon svega, ne govori li 2. Petrova 3, 10 o zemlji i tomu da će sve što je na njoj biti spaljeno?
Zamisao da će zemlja biti ”spaljena” se može pronaći u King James verziji 2. Petrove 3, 10 i u većini drugih engleskih prijevoda tog stiha, sve do NIV ili ”New International Version” koja je objavljena 1970.-ih.
Ondje gdje u KJV piše „bit će spaljena“ u NIV verziji piše „bit će ogoljena“. Ostali noviji prijevodi prevode slično NIV verziji. Engleska standardna verzija (ESV) prevodi „bit će izložena“, dok Nova promijenjena standardna verzija (NRSV) prevodi „bit će opisana“. Ispada da noviji prijevodi nisu u oprečnosti sa KJV oko prijevoda stanovite grčke riječi. One prevode potpuno drugu grčku riječ. Prevoditelji KJV koriste ono što je znano kao ”dobiveni” tekst Novoga zavjeta (ponekad se to navodi kao latinski izraz ”Textus Receptus”). Ovo je bila verzija grčkog Novog zavjeta koju je sakupio Erazmo 1516. na temelju najboljih, drevnih, grčkih rukopisa koji su u ono vrijeme bili dostupni. Dobiveni tekst zaista ima riječ za ”bit će spaljena” – katakasetai.
No od šesnaestog stoljeća kada je KJV verzija prevedena, arheologija je otkrila mnoštvo ostalih drevnih rukopisa grčkog Novog zavjeta. Danas je izdanje grčkog Novog zavjeta koje koriste moderni prijevodi je utemeljeno na rukopisima koji su puno stariji od ”dobivenog” teksta.
Poprilično je jasno da većina starih, grčkih rukopisa 2. Petrove 3, 10 sadrže grčku riječ heurethēsetai koja znači ”će biti pronađen”. Negdje usput pisar kome je bilo dodijeljeno kopiranje 2. Petrove 3 je promijenio dio riječi (završetak je ostao isti) vjerojatno jer je mislio da ispravlja grešku. No do tada u Srednjem vijeku, originalna biblijska vizija o novome stvorenju koje je uključivalo otkupljenje zemlje je bilo uvelike izgubljena. Platonova vizija o napuštanju pokvarenog fizičkog svijeta i odlazak u nematerijalnu stvarnost čistoće i svjetla postao je standard kršćanske teologije. Možda bismo mogli malo oprostiti tom pisaru s obzirom da je izgledalo kao da dio 2. Petrove 3, 10-14 podržava prizor cjelokupnog uništenja. Ti stihovi opisuju topljenje ili izgaranje kozmosa (posebice nebesa i ”elemenata”) s velikim naglaskom koji je stavljen na Kristov povratak. Ipak, pomno istraživanje nalaže drugačije tumačenje (osim uništenje svemira, s obzirom da će samo nebesa i ”elementi” ili ”stoicheia” biti uništeni) Zemlja će, suprotno od toga, biti ”otkrivena”.
Prikaz u 2. Petrovoj 3 prikazuje kako Bog uništava demonske sile koje su u nebeskim prostorima (grčka riječ ”elementi” se koristi za opis demonskih sila u Galaćanima 4, 8-9 i Kološanima 2, 8; 20) i kako ”skida” gornji sloj kozmosa (nebesa ili neba) ne bi li zemlji otkrio božanski Sud (koristeći prizor vatre). Aspekti ove životvorne slike mogu se pronaći u proročkim tekstovima Starog zavjeta (npr. Izaija 24, 21; 34, 4-5; 9) i oni su postali standardni način razmišljanja kozmičkog suda u judaističkoj misli sve do vremena Novog zavjeta.
Ovaj smisao eshatološkog ”pronalaska” povezan s dolaskom Boga za vrijeme Suda ima savršenog smisla kada Petar upozorava svoje čitatelje: „Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru“. (2. Petrova 3, 14) Ovdje Petar izaziva svoje čitatelje na spremnost svojim besprijekornim ponašanjem za dan kada Gospodin dolazi suditi „zemlju i djela na njoj“. Prema 2. Petrovoj 3 Sud zemlje neće rezultirati njezinim uništenjem, već pročišćenjem (prikaz pročišćavanja vatrom). Zaista, čak niti nebesa neće biti uništena, već pročišćena. Tekst govori samo o ”uništenju bezbožnoga” (2. Petrova 3, 7) i obećaje „nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva“. (2. Petrova 3, 13)
3. Da će nova nebesa i nova zemlja biti drugi kozmos
Unatoč tomu što Biblja govori o novome nebu i novoj zemlji (2. Petrova 3, 13; Otkrivenje 21, 1), neki kršćani smatraju da će to biti drugi kozmos, pretpostavljajući da će stari biti uništen kada se Krist vrati. Uzmimo u obzir to da se 2. Petrova 3, 10 ne može upotrijebiti kako bi se podržala zamisao da će zemlja biti spaljena. No što je sa Otkrivenjem 21, 1 koje kaže da su „prvo nebo i prva zemlja nestali“?
Očigledno je da će stari svijet kojeg znamo nestati i da će biti zamijenjen novom stvarnošću. Pitanje je je li to uništenje nakon kojeg slijedi zamjena ili se to odnosi na neku vrstu (iako radikalne) transformacije. Kako bismo odgovorili na ovo pitanje trebamo se vratiti Pavlovom opisu pretvaranja u ”nova stvorenja” u 2. Korinćanima 5, 17: „Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta“!
Ovdje Pavao za označavanje završetka starog života koristi glagol ”parerchomai” (”je preminuo”) koji je onda zamijenjen novim životom u Kristu. Ovo je gotovo identično grčkoj riječi preminuti (”aperchomai”) iz Otkrivenja 21, 1 (samo su prefiksi glagola drugačiji).
Smatramo li da je Pavao želio reći u 2. Korinćanima 5 da je nestajanje starog života jednako uništenju osobe koja će nakon toga biti zamijenjena dvojnikom? Svi Pavlovi spisi, ali i zdrav razum sugeriraju da, bez obzira na to koliko je potrebna radikalna promjena za život s Kristom, ovo opisuje preobrazbu, a ne uništenje osobe.
Isto tako, umiranje sadašnjeg neba i zemlje kako bi nastalo novo stvorenje je isto stvar preobrazbe i ne odnosi se na uništenje nakon čega dolazi zamjena. Ovakvo razumijevanje umiranja kao preobrazbe (umjesto kao uništenja i zamjene) potvrđuju brojni tekstovi iz Pisma koji pretpostavljaju postojanje usporedbe između otkupljenja osobe (što uključuje i otkupljenje tijela) i otkupljenja ”ne-ljudskog” svijeta. U oba slučaja (nove osobe u Kristu te nove zemlje i novog neba) riječ ”novo” ima smisao radikalne obnove, a ne zamjene.
VIDI OVO: Za koga je nebo?
4. Da će se novo nebo i nova zemlja sastojati od beskrajne službe slavljenja
Dobro je što većina današnjih kršćana više ne uzimaju za ozbiljno staru karikaturu vjernika koji sjede na oblacima i ondje sviraju harfe. Ipak, još uvijek je uvriježeno mišljenje da će se novi život sastojati od beskrajnog slavljenja koje će karakterizirati pjevanje i neprestano potvrđivanje slave. Ovakva pretpostavka beskrajnog slavljenja u novome životu je utkana u velik broj himni, kao što su „Moj Isuse volim te“ koja potvrđuje da „u palači slave i beskrajnog slavljenja, neprestano obožavat’ ću te“. Slično tomu „Dođite kršćani, pridružite se slavljenju“ potvrđuje da „na nebeskim blještavim obalama, Njegovo božanstvo mi ćemo obožavati i zauvijek pjevati aleluja, amen“! Na sličan način „Kao s radošću narod starina“ izražava želju da „na nebeskoj, blještavoj zemlji, ondje zauvijek možemo pjevati aleluja našem Kralju“!
Ovakvo razmišljanje je nastalo zbog vizija slavljenja na nebesima koje se mogu pronaći u Knjizi Otkrivenja (Otkrivenje 4, 8-11; 5, 8-14; 6, 9-10; 7, 9-12; 11, 17-19; 15, 3-4; 16, 5-6; 19, 1-9). No pobliža analiza ovih prizora slavljenja na nebu će razjasniti da ona ne prikazuju budućnost kršćana, već slavljenje koje se trenutno događa. Osim toga, to slavljenje je često slavljenje neljudskih bića odnosno anđela.
Naravno da bismo trebali slaviti Boga. U potpunosti očekujem da ćemo slaviti Boga u novome stvorenju. No slavljenje (u užem smislu značenja) je samo dio poslušnog života učeništva.
Ovdje trebamo pomisliti na Pavlovo opominjanje u Rimljanima 12, 1-2 o predavanju naših tijela Bogu kao žive žrtve, što uključuje preobrazbu naših umova i činjenje onoga što je Božja volja. Ovo je, on nastavlja, „naše istinsko slavljenje“. To znači da slavljenje ne bit trebalo biti umanjeno na djela snažnih, emocionalnih, verbalnih iskazivanja slavljenja. Umjesto toga, slavljenje (u širem smislu) obuhvaća cijeli spektar učeništva. Bog se proslavlja kroz cijele naše živote, kada vjerno slijedimo Krista u svemu što činimo. Ovo je u skladu s onime kako Biblija prikazuje definirajuću ljudsku ulogu u ovome i idućem svijetu.
Na početku Bog je ljudima dao vladavinu nad zemljom i odredio nam da pazimo i razvijamo ovaj svijet kao Božji upravitelji. (Postanak 1, 26-28; 2, 15; Psalam 8, 4-8; 104, 11-15) To je ono što znači biti na Božju sliku. Prikazivati slavu Boga u svakom segmentu naših života.
No grijeh je pokvario našu sliku i unakazio ulogu koju nam je Bog dao za zemlju, što je rezultiralo razvojem naših kultura, društava i institucija da samo djelomično prikazuju Božju volju. Dobro i zlo je isprepleteno u svemo onome što činimo. Ako pogledamo iza mnogih prizora slavljenja opisanih u Otkrivenju i pogledamo kako je opisano posljednje stanje, pronaći ćemo da Otkrivenje opisuje to posljednje stanje kao obnovu našeg originalnog ljudskog poziva, ovog puta bez grijeha. Usred pjesama slavljenja koje pjevaju neobična, nebeska bića (Otkrivenje 5, 9-10) Kristu je dana slava zbog toga što je otkupio ljude „iz svakog plemena i jezika, naroda i nacija“ (Otkrivenje 5, 9) i zbog toga što ih je učinio „kraljevskim svećenstvom“ da služe Bogu (Otkrivenje 5, 10).
No ova služba kraljevskog svećenstva u novome stvorenju nije isto što i služba beskrajnog slavljenja. Umjesto, oni otkupljeni vjernici „će vladati na zemlji“ (Otkrivenje 5, 10). Zaista, „oni će vladati zauvijek u vijekove“ (Otkrivenje 22, 5). Ono nije ništa drugo nego ponovno postavljanje originalnog ljudskog poziva vladanja na zemlji onako kako je Bog namijenio. Dobra vijest u Pismu je da će doći dan kada (da upotrijebim jezik iz Gospodnje molitve) će doći Božje Kraljevstvo i kada će biti volja Gospodnja, kako na nebu tako i na zemlji. (Matej 6, 10)
Tog dana svako koljeno će se sagnuti u slavljenju Stvoritelja neba i zemlje i pjevat će u Njegovu slavu. Nakon toga će se nastaviti zadatak pravednog vladanja na zemlji.
5. Da način kako sada živimo ne utječe na drugi život (i obrnuto)
Postoji problematična pretpostavka u određenim kršćanskim krugovima da ono kako mi trenutno živimo (uključujući i kako se odnosimo prema Božjem stvaranju) nema posljedica niti za budućnost niti za budućnost stvaranja.
Obično postoje dva razloga ovakvom načinu razmišljanja.
Prvi je suprotnost između opravdanja po vjeri i po djelima. S obzirom da smo već spašeni po vjeri, ne po djelima (Efežanima 2, 8-9) ponekad smatramo da ono što činimo u svojim životima nije važno, barem ne u konačnom smislu u pogledu našeg konačnog odredišta. No Pavao, najveći odvjetnik spasenja po milosti, objašnjava da smo „stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela“ (Efežanima 2, 10). On ohrabruje vjernike neka „sa strahom i trepetom rade oko svog spasenja“. (Filipljanima 2, 12)
Jakov ide toliko daleko da govori da je vjera bez djela mrtva. (Jakovljeva 2, 14-26) On čak uspoređuje vjeru s ljudskim tijelom, gdje djela odgovaraju duhu koji oživljava tijelo. (Jakov 2, 26) Vjera bez djela je stoga poput trupla. Jedini način kako se može znati je li vjera živa jest prikazivanjem djela koja ju potvrđuju.
Isus objašnjava da naše konačno odredište ovisi o djelima koja smo učinili u ovome životu. (Matej 25, 31-46) To ne znači da smo spašeni po djelima, ali naša djela određuju stanje naših srca.
No postoji i drugi razlog zašto kršćani često vjeruju da sadašnji život nema posljedica za svijet i život koji dolaze (i obrnuto), osim problema s vjerom i djelima. To je iz razloga što oni pretpostavljaju da ne postoji kontinuitet između onoga kako oni sada žive i Božje obećane budućnosti. No, kao što smo vidjeli, Biblija prikazuje svijet koji dolazi kao obnovu zemlje, što uključuje i obnovu našeg ljudskog poziva na Božju sliku. Stoga, naši sadašnji životi su vježba za svijet koji dolazi.
Pavao objašnjava da će naša djela u Posljednji dan biti iskušana u vatri suda (1. Korinćanima 3, 11-15) Dok će neka naša djela izgorjeti, druga će biti pročišćena i izdržat će sud i vrijeme koje dolazi. (1. Korinćanima 3, 12)
Otkrivenje 21 čak spominje „slavu i čast“ nacija koje će biti dovedene u Novi Jeruzalem, (Otkrivenje 21, 26) što sugerira da će ono najbolje što su ljudska bića stvorila biti u novome stvorenju.
Naši sadašnji životi mogu utjecati na novo stvorenje.
Isto tako, ono kako mi sada živimo je svjedočanstvo budućnosti koju možemo očekivati. Kao što to govorim u posljednje vrijeme: etika je eshatologija koja se živi.
Ako živimo sebično, ignorirajući potrebe svojih bližnjih (uključujući i potrebe onih diljem svijeta), onda smo u suprotnosti s biblijskom vizijom međunarodne zajednice otkupljenih ljudi „velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“! (Otkrivenje 7, 9) Ako idemo za materijalnim i ne marimo za potrebe našeg planeta (koji je naš dom) i ostalih vrsta koje dijele ovaj svijet s nama, onda ne zaslužujemo vidjeti Boga koji toliko voli ovaj svijet da je dao svog jedinoga Sina kako bi Ga otkupio. (Ivan 3, 16)
Poveznica između naših sadašnjih života i očekivane budućnosti je vidljiva u Petrovom izazovu da živimo svetim i bogobojaznim životima sada zbog dolaska Suda nakon čega će nastati nova zemlja i novo nebo. (2. Petrova 3, 10-12) Ako biblijsku verziju Božje ljubavi za Njegovo stvorenje shvatimo ozbiljno, uključujući i Njegovu želju da Ga otkupi i obnovi, to bi moglo utjecati na sve što činimo na ovoj zemlji. Tada bismo pokazali svojim djelima da smo zaista stvoreni na Božju sliku i da slijedimo Put Krista, našega Gospodina.
Autor: J. Richard Middleton; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Gospelrelevance.com
