Kad se netko tko se smatra kršćaninom na početku dana izloži najprije informacijama o koronavirusu, a ne Božjim riječima i mislima, onda on zrači nemir i tjeskobu, a ne mir i pouzdanje.
Normalno je da se čovjek brine za to kako se postaviti u novonastaloj situaciji, ali nije normalno da čovjek koji se drži vjernikom upadne u strah i tjeskobu koji, zatim, njime lako zavladaju.
A strah i tjeskoba se, također, poput virusa šire na one koji su njima ozračeni, počevši od ukućana pa nadalje. A to, onda, može biti gore i od samog virusa.
Dakle, ovo je, među ostalim, vrijeme koje će na površinu donijeti stvarnost nečijeg vjerovanja. Donijet će istinu i o tome što smo, tj. kakvo smo blago tijekom godina (kršćanskog) života ‘skupljali’ u svoju nutrinu.
VIDI OVO: Trebaju li se kršćani bojati koronavirusa?
A istine se ne treba bojati. Treba se bojati da je (ufino ili ugrubo) ne odgurnemo kad nam se otkrije (ili počne otkrivati) pred vratima našeg srca.
Da, ponekad samo velike nevolje u našoj blizini mogu učiniti da se čovjek približi Bogu koji jest. To, eto, ne važi samo za ljude koji nisu vjernici. To važi i za mnoge koji se smatraju vjernicima.
Autor: Dražen Radman
