Sve molitve trebaju biti usmjerene našem trojedinom Bogu – Ocu, Sinu i Svetom Duhu. Biblija nas uči da se možemo moliti jednom ili svoj trojici zato što su njih trojica jedno. Ocu se molimo kao što se molio psalmist: “Osvrni se na glas mog prizivanja, o Kralju moj i Bože moj, jer tebe vruće zazivam!”(Psalam 5,2). Gospodinu Isusu moliti kao što se molimo Ocu zato što su jednaki.
Molitva jednom iz Trojstva je molitva svoj trojici. Stjepan se u smrtnom času molio: “Gospodine Isuse, primi moj duh” (Djela 7,59). I mi se trebamo moliti u Isusovo ime. Pavao je poticao efeške vjernike da se zahvaljuju “uvijek za sve Bogu, Ocu, u ime našega Gospodina Isusa Krista.” (Efežanima 5,20).
Isus je rekao svojim učenicima kako će dobiti sve što zatraže u njegovo ime, misleći pritom na ono što je po njegovoj volji (Ivan 15,16; 16,23). Isto tako, nama je rečeno da se molimo Svetom Duhu i u Njegovoj sili. Duh nam pomaže da se molimo čak i onda kad ne znamo kako ili za što da se molimo (Rimljanima 8,26; Juda 20).
Možda je najbolji način za razumijevanje uloge Trojstva u molitvi ako se molimo Ocu kroz (ili u ime) Sina, a u sili Duha Svetog, jer sva trojica su aktivni sudionici u molitvi vjernika.
Podjednako je važno znati i kome da se ne molimo. Neke nekršćanske religije nalažu svojim sljedbenicima da se mole panteonu bogova, svojim precima, svecima i raznim duhovima. Rimokatolici su naučeni moliti se Mariji i svecima. Takve molitve nisu biblijske i predstavljaju uvredu za našeg nebeskog Oca. Kako bismo to razumjeli, treba samo pogledati karakter molitve.
Ona se sastoji od nekoliko segmenata i ako pogledamo samo dva, proslavljanje i zahvaljivanje, vidjet ćemo da je molitva u samoj biti obožavanje. Kada proslavljamo Boga, mi ga obožavamo zbog njegovih osobina i djela koja čini u našim životima. Kada mu prinosimo molitve zahvalnosti, mi ga obožavamo zbog njegove dobrote, milosti i ljubavi prema nama. Obožavanje je proslavljanje Boga, jedinog koji zaslužuje biti proslavljen. Problem kod molitve bilo kojem drugom je u tome što Bog ne želi ni s kim dijeliti svoju slavu. Da budemo precizniji, molitva bilo kom drugom je idolopoklonstvo. “Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima (Izaija 42,8).
Ostali segmenti molitve poput pokajanje, priznanje i molba također su vid obožavanja. Kajemo se znajući da Bog oprašta i da nas voli te nam je osigurao oprost grijeha kroz žrtvu svog Sina na križu. Priznajemo grijehe zato što znamo da “ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti” (1 Ivanova 1,9) i zbog toga ga obožavamo. Dolazimo mu sa svojim molbama i zastupničkim molitvama zato što znamo da nas voli i sluša. Obožavamo ga zbog njegove milosti i dobrote, zato što nas hoće saslušati i odgovoriti na molitve. Kada znamo sve to, lako je shvatiti zašto je molitva svakom drugom osim trojedinom Bogu nezamisliva, jer molitva kao vid obožavanja pripada jedino Bogu. Kome da se molimo? Odgovor je – Bogu. Moliti se samo i jedino Bogu je mnogo važnije od toga kome od Trojstva upućujemo svoje molitve.
