Netko bi možda postavio pitanje koliku ulogu igraju molitva i ustrajnost u primanju stvari od Boga. Podsjetio bih vas da je velika razlika između molitve rođene iz pouzdanja i molitve koja je dijete brige.
Dok neprestana molitva uvijek ne znači nedostatak vjere, postoje stanja i prilike koje to jasno potvrđuju. Kad sam prošle nedjelje napustio propovjedaonicu, jedna je starica provukla ruku ispod moje i odvukla me u stranu:
“Niste valjda zaboravili moliti za mog sina?” pitala je. “Ne”, rekao sam, “na mom je molitvenom popisu; često se sjetim vas i njega pred prijestoljem milosti.”
Oči su joj se zasvijetlile od svete radosti kad je rekla: “Godinama se molim i znam da će ga Gospodin dovesti kući. Držim Boga za njegova obećanja i jako sam sretna što će se izgubljeni sin vratiti i naći Spasitelja. Brate Price, ako ja ne iznevjerim Boga, neće ni on mene.” Dok sam odlazio od te drage stare duše, srce mi je reklo: “Blagoslovljeni Gospodine, daj mi takvu vjeru.”
Kao što je sigurno da će se sutra dići sunce, tako je sigurno da će se i sin te žene spasiti. Mora. Sigurniji od zakona žetve je duhovni zakon ispunjenja obećanja. Kako je njezin slučaj drukčiji od slučaja koji poznajem gdje jedna mahnita duša juri od oltara do oltara polažući svoje breme u podnožje križa, ali ga onda zaboravlja tamo ostaviti. Ona moli i plače, a onda brzo rukama uma i srca podiže breme kako bi ga ponovno vratila u nekoj drugoj prilici.
Jesmo li zaboravili lekciju o padanju vrabaca? Jesmo li zaboravili poruku koju je Učitelj dao svojim učenicima onoga divnog dana kad su prolazili kroz usjeve. Nije to bilo obećanje da nikada neće imati potrebe, već božansko uvjerenje da ako se budu pouzdavali, njihov će im nebeski Otac dati sve što će im biti potrebno.
Autor: Charles S. Price
