Ključ za razumijevanje ove zapovijedi nalazi se u definiciji riječi “poželjeti”. U stihovima koji osuđuju požudu (Izlazak 20,17; Ponovljeni zakon 5,21) korištene su dvije različite hebrejske riječi, a obje znače “žudjeti ili čeznuti za nečim s velikom željom”.
Budući da su zapovijedi dane kao negacija, želja u ovom slučaju predstavlja nešto što nije vlasništvo osobe koja želi, te nema prava čeznuti za tim stvarima.
U ovoj zapovijedi, Izraelcima je rečeno da ne žude za imovinom njihovog bližnjeg – nečijom kućom, zemljom, volom ili magarcem, ili ljudima u njihovom životu – nečijom ženom, slugama ili sluškinjama.
Izraelci nisu smjeli željeti, čeznuti ili usmjeriti svoja srca na išta što je pripadalo nekome drugome.
Dok neke zapovijedi zabranjuju određena ponašanja, kao što su ubojstvo i krađa, ovo je jedna od zapovijedi koja se bavi unutrašnjosti osobe, njezinim srcem i umom.
Kao što nam Jakov 1,15 kaže, grijeh prebiva unutar osobe, a u ovom slučaju, lakomost je preteča svakog grešnog ponašanja, što uključuje krađu, provalu i pronevjeru.
U svom korijenu, pohlepa je rezultat zavisti, grijeha koji, kad se jednom ukorijeni u srcu, vodi u još gore grijehe. Ovu istu misao Isus je ponovio u Propovijedi na Gori kada je rekao da je požuda u srcu jednako grešna kao i preljub (Matej 5,28). Zavist ide dalje od bacanja čeznutljivog pogleda na susjedov novi auto. Jednom kad se nastani, zavist prema imovini bližnjega može se pretvoriti u osjećaje srdžbe i mržnje prema samom bližnjem. To se može pretvoriti u srdžbu protiv Boga i propitivanju: “Zašto ne mogu imati ono što on ima, Gospodine? Zar me ne voliš dovoljno da bi mi dao ono što želim?”
Božji razlozi za osudu lakomosti su dobri. U samoj svojoj srži, zavist je ljubav prema sebi. Zavidni, sebični građani su nesretni i nezadovoljni građani. Društvo izgrađeno na takvim ljudima je slabo, zato što će vrlo vjerojatno, kao što je ranije navedeno, zavidni nezadovoljnici počiniti zločine jedni protiv drugih, i nastaviti slabiti društvenu strukturu.
Osim toga, Novi zavjet pohlepu prikazuje kao oblik idolopoklonstva, grijeh koji Bog mrzi (Kološanima 3,5). Na kraju, zavist i pohlepa su Sotonine taktike u odvraćanju da ne slijedimo ono što će nas jedino učiniti sretnima i zadovoljnima – samog Boga. Božja riječ nam kaže da je “pobožnost veliki dobitak, zadovoljna onim što ima”, i da bismo trebali biti zadovoljni osnovnim životnim potrebama (1. Timoteju 6,6-8), jer prava sreća se ne postiže stvarima, već osobnim odnosom s Bogom kroz Isusa Krista. Samo ovime možemo dobiti ono što je vrijedno, istinito, čvrsto, zadovoljavajuće i trajno – neistraživo bogatstvo Božje milosti.
Prijevod: Vesna L.
