Odrasla sam u kulturi gdje je razvod bio velika stigma. Stalno grimizno slovo, tetovaža, pečat na vašem srcu koji ne možete posve ukloniti, usprkos stalnim naporima. Unatoč crkvenoj službi i dosezanju drugih za Krista, ponovnoj udaji i svakom pokušaju iskupljenja. Jednostavno me je ukaljalo i tu ostalo.
Zbog ovoga, nisam znala kako da se nosim s tim kada se sveobuhvatna sjena razvoda nadvila nad mojim životom. Bez želje i volje da to učinim, no ostavljena bez okakvog izbora ili toga da se ja pitam za mišljenje, razvodila sam se. Dobila sam svoju prvu tetovažu, scarlet crvenu, htjela to ili ne.
Nisam imala pojma što učiniti, kao ni većina ljudi oko mene – zato jer je to bilo sramotno, nespretno i neugodno, jedna od onih stvari o kojima ne razgovaramo i jedna od onih stvari o kojima ne propovijedamo. Razvod se već dogodio u mojoj obitelji, ali okolnosti su bile posve drugačije za mene, i svi smo bili pomalo izgubljeni.
No, Bog je počeo u moj život dovoditi ljude koji su znali, koji su mi rekli ono što sam trebala čuti. Muškarce i žene koji su to prošli, koji su mi mogli reći važne istine o mojoj budućnosti, o mojoj cijeni i mojoj vrijednosti. Muškarce i žene koji su mi rekli da postoji “druga strana” u ovoj špilji bez dna, da postoji život nakon razvoda i pogodite što – bio je dobar. Muškarce i žene koji su me podsjetili koliko je Božje srce za mene, koji su me grlili i plakali sa mnom i govorili mi da ću i ja jednog dana biti u mogućnosti pomoći drugima da se oporave od razvoda, kao što su i oni meni pomogli da se oporavim. Muškarci i žene koji su se borili za mene i molili se ne dopustivši da padnem pod Sotonine trikove i varke i ne primim uzvratne udarce, koji se nisu bojali zaprljati u rovovima sa mnom, koji se nisu bojali moje krvi i suza i trajne maskare, prošaranog lica. Koji se nisu bojali slušati me kako dajem oduška istim starim setovima strahova, sumnji i kajanja. Muškarci i žene koji su molili nada mnom i sa mnom i za mene kada više nisam imala volje to sama činiti. Istinski heroji vjere, naoružani Riječju Božjom, hladnom limenkom Coca Cole, šalicama kave, grickalicama, malim poklonima, ratujući u moje ime kada sam bila preiscrpljena da čak dignem svoje lice iz blata.
Mnogo ljudi mi je reklo mnoge stvari koje su mi pomogle.
Ali postoji jedna stvar koju mi nitko nije rekao, a koju ću vam sada reći. A to je ključni faktor za preživljavanje ovog putovanja koje izgleda predugo, beskrajno i mračno. Činjenica koju možete prihvatiti, bez obzira koliko daleko ste otišli u tom procesu.
Jeste li spremni? Evo ga.
U redu je.
Ne “Biti će u redu”, koje ste već čuli i vjerojatno u to ni ne vjerujete još, nego radije – “U redu je.” Upravo sada. Točno gdje ste, upravo ono što osjećate u ovom trenutku, ove sekunde – u redu je
U redu je da ne vjerujete riječima ohrabrenja koje ljudi dijele s vama.
U redu je ako vam netko kaže “Isus je dovoljan”, a vi se osjetite frustrirano, jer upravo sada, jednostavno nije tako.
U redu je da želite izbaciti osobu koja je rekla da ste bolji bez vašeg bivšeg, jer upravo sada, iako znate da bi to na mnogo načina moglo biti istina, to još uvijek nije istina u vašem srcu.
U redu je ako vam nedostaje vaš bivši, iako vas je tretirao loše, i iako je osoba koja vam je rekla da ste bolje sada u pravu.
U redu je da vam nedostaje stari život i brak, jer iako je toliko toga bilo grozno, to je bilo ono što znate – i ono što je poznato, iako loše, utješnije je i prihvatljivije od nepoznatog skoka u vjeru koji su vam pokazali.
U redu je da se želite sakriti od svijeta i zalijepiti vaše trenirke na sebe i više ne progovoriti s nekime. Ikada.
U redu je da se predomislite sutradan i poželite sve vaše prijetelje oko sebe, na čitav dan.
U redu je da impulzivno kupite glazbeni instrument koji možda nikada nećete naučiti svirati.
U redu je da odete na spoj za koji niste bili spremni i plačete svu noć nakon što se vratite doma.
U redu je da otkažete idući spoj na koji ste pozvani jer ste taj osjećaj u svom srcu prepoznali kao opominjući.
U redu je da ne jedete dva dana i nakon toga pojedete čokolade i čipsa sa umakom količinski onoliko koliko ste i sami teški.
U redu je da mislite da ste se posve oporavili i prešli preko toga, i tada vidite Hallmark reklamu ili Disney sitcom i histerično plačete zbog apsolutno ničega sljedećih 20 minuta.
U redu je da se osjećate duhovno super zrelo i molite za vašeg bivšeg da bude u Kristu, a onda, 5 minuta poslije, molite da netko ogrebe njegov novi pikap.
U redu je da znate da vam Bog nije dao razvod, da vam On daje slobodnu volju, a ipak ćete biti ljutiti jer On to nije nadnaravno zaustavio.
U redu je ako ste plakali kada ste morali djecu prvi put prepustiti zajedničkom skrbništvu, pa ste otišli na veselu terapiju kupovine po maloprodajama.
U redu je ako ste bili razdražljivi pokušavajući se prilagoditi životu s djecom opet nakon što su se vratili doma.
U redu je ako poželite udariti ljude koji vam kažu da vas razumiju iako nikad nisu bili razvedeni.
U redu je kad čujete propovijed o tome kako Bog sve čini na dobro i zapitate se da li biste mogli pljunuti od vaše klupe do propovjedaonice.
U redu je ako mislite da ćete zauvijek biti sami i nitko se neće željeti vjenčati s vama.
U redu je da se pitate jeste li previše slomljeni da bi se mogli ikada oporaviti.
U redu je ako znate da Bog od slomljenog pravi ljepotu, ali sada svi ti komadići čine da krvarite.
U redu je staviti flastere na vaše razjapljene emocionalne rane prije nego ste spremni leći i dozvoliti Bogu da učini potrebnu veliku operaciju na vašem srcu.
To je u redu.
Vi ste normalni.
Žene koje su odrasle kao i ja, koje znaju za stigmu razvoda, koje prepoznaju bespomoćnost u pogledima tih dobronamjernih ljudi, koje se osjećaju na teret svima na koje padnu, trebaju znati istinu – u redu je. U redu je da osjećate to što upravo osjećate. Ne morate produhoviti svoj put oko boli, stavljati masku na rane, ili se kriti pod ogrtačem dobre kršćanske djevojke. Možete plakati. Možete izraziti svaku emociju koju želite izraziti bez straha ili srama. Možete biti iskreni. Ne morate imati sve zajedno ovo vrijeme. Ne morate se pretvarati niti staviti fasadu. Ne morate pomesti ovu planinu prljavštine pod tepih.
Imate dopuštenje da krvarite.
Jer Isus je krvario za vas. Krvario je za vaš život i vašu slobodu, a to znači upravo sada, ne samo u Raju. On želi da živite strastveno i namjerno i potpuno upravo sada, čak i u vašoj oluji i iskušenju i boli. On je tu, On se ni najmanje ne boji vaših sirovih emocija, i On će vas držati non-stop ako ga zamolite to.
Zapamtite – samo zato jer sada ne osjećate da će ijedna od ovih boli proći, ne znači da neće. To će proći. Bila sam tu, a sada sam ovdje, i nekada mi se čini kao da se vraćam unatrag kroz ovu listu, sve ispočetka, ali znate što? Svi ti dobronamjerni ljudi koje vam je Bog stavio u život su u pravu.
Bog sve čini na dobro – pa čak i vaš razvod.
Zaista postoji “druga strana” i stići ćete tamo jednoga dana.
Vi ste zasigurno vrijedni i dostojni ljubavi.
Ponovo ćete uživati u svom životu.
Možete pročitati ovo, ne vjerovati mi i poželjeti me udariti. I to je u redu. Jer znate što? Ja razumijem.
I u redu je.
Autorica: Betsy St. Amant; Prijevod: Blaženka Š.; Izvor: Betsystamant.com
