Kanon Biblije sačinjavaju knjige Staroga i Novoga zavjeta. Tko je odlučio koje će knjige biti uvrštene u Bibliju, a koje ne? Je li bilo propusta?
Biblija nije jedna, nego zbir više knjiga, koje su napisali različiti pisci. Ovo podiže pitanje o tome zbog čega se neke knjige smatraju sastavnim dijelom Biblije, dok se neke ne smatraju. Tko je donio ovakvu odluku?
Neki ključni izrazi
Tijekom razmišljanja o ovoj temi, najprije trebamo definirati neke od ključnih izraza koje često koriste učenjaci i kršćani:
- Kanon: izraz ”kanon”, kada se primjenjuje na Bibliju, označava kolekciju knjiga koje su prihvaćene kao biblijske knjige.
- Stari zavjet, hebrejska Biblija i židovski spisi: svaka od ovih pet knjiga napisana je prije Isusova rođenja. Kršćani i Židovi ih smatraju sastavnim dijelovima Božje Riječi. Napisane su na hebrejskom jeziku.
- Novi zavjet: ovo su biblijske knjige koje su napisane nakon Isusovog rođenja. Židovi ih ne prihvaćaju kao sastavne dijelove Božje Riječi, dok ih kršćani prihvaćaju.
- Deuterokanonske knjige ili apokrifi: ove knjige napisane su prije Isusovog rođenja, ali nisu sastavni dio židovskih spisa. Napisane su uglavnom na grčkom, ne na hebrejskom jeziku.
Kako je sve započelo?
S obzirom na to da su starozavjetne knjige napisane tijekom više stoljeća, trebamo je proći određeno vrijeme prije nego što su bile prihvaćene kao kanon. No prije nego što je kanon bio upotpunjen, odvojene knjige bile su prihvaćene kao Božja Riječ. Deset zapovijedi koje je Mojsije dobio od Boga, na primjer, bile su prihvaćene od početka kao Riječ od Boga.
Nadalje, Ponovljeni zakon bio je napisan kao tekst saveza; bio je strogo određen i nije mogao biti promijenjen. Držali su ga u svetom šatoru (Izlazak 25, 16; 21; Ponovljeni zakon 10, 1-5; 21, 24-26), trebali su ga redoviti čitati naglas (Ponovljeni zakon 31, 9-13) i kralj je trebao imati vlastitu kopiju svitka. (Ponovljeni zakon 17, 18).
Godinama kasnije, kralj Jošija prihvatio je ove dijelove Pisma kao autoritativne. (2. Kraljevima 22-23; 2. Ljetopisa 34) Slična je priča zabilježena u knjizi o Nehemiji 8, gdje piše da je ”knjiga Zakona Mojsijevog, koje je Gospodin dao Izraelu”, čitana u prisutnosti ljudi, pažljivo proučavana i gdje su poštovane njezine odredbe. Nadalje, kasnije knjige Staroga zavjeta pisane su tako da se odnose na starije knjige. Stoga, iako tada nije bio određen kanon, te biblijske knjige već su bile smatrane svetima.
Kanon Staroga zavjeta
Dugi niz godina, različite biblijske knjige bile su zapisivane i prenošene na odvojenim svicima, što je povjesničarima otežalo otkrivanje kada je koja knjiga kanona postala dio kanona. Uz to, bilo je mnoštvo neslaganja u vezi toga koje knjige pripadaju, a koje ne pripadaju kanonu. Tek kasnije, nakon što su spisi zapisani u knjige umjesto u odvojene svitke, učenjaci su na precizniji način mogli odrediti broj i red tih knjiga.
Nekoliko povijesnih izvora sugeriraju da je oko vremena Isusovog rođenja, odnosno oko nulte godine prije Krista, već postojao utvrđeni kanon koji je sadržavao sve biblijske knjige. Isus, budući da je i sam Židov koji je dobro poznavao židovske spise, često je citirao stihove iz nekoliko od ovih knjiga i prihvatio ih je kao izvore autoriteta.
Drugi novozavjetni biblijski pisci činili su isto. Stoga, kršćani nisu načinili vlastiti kanon starozavjetnih knjiga, nego su ”kopirali” hebrejske spise, koje su Židovi, uključujući i Isusa, prihvatili kao Božju Riječ.
Deuterokanonske knjige
Stvari su se dodatno zakomplicirale ovim nazivljem, budući da se radi o vrlo drevnom grčkom prijevodu hebrejske Biblije, koja je nazvana Septuaginta. Ta verzija Biblije uključuje neke knjige koje nisu sastavni dio židovskih spisa, ali su imale određen autoritet među prvim kršćanima.
U moderno vrijeme, rimska katolička crkva prihvatila je sedam od ovih spisa kao dio svog kanona, prema odluci sabora u Trentu 1546. godine. Pravoslavna i armenska crkva dodale su dodatne dijelove i knjige, dok etiopske crkve koriste malo drugačiji popis knjiga koje uključuju u svoj kanon.
Protestantske crkve variraju u pogledu ovih spisa, ali ih ne smatraju dijelom kanona. To znači da protestanti apokrife ne smatraju sastavnim dijelom Bogom nadahnute Riječi. Uzročno tomu, apokrifne knjige nemaju isti autoritet ako kanonske knjige. Apokrifi se sastoje od knjiga ”mudrosti”, koje mogu sadržavati vrijedne lekcije, no također mogu sadržavati i pogrješke.
Kanon Novoga zavjeta
Isusovi sljedbenici smatraju da su Njegova vlastita učenja knjige autoriteta. Blizu završetka prvog stoljeća, kršćani su citirali Isusove riječi i nazivali ih ”pismima”, zajedno s citatima Staroga zavjeta. (1. Timoteju 5, 18 gdje se citiraju Isusove riječi iz Matejevog evanđelja 10, 10 i Lukinog evanđelja 10, 7). Nadalje, neki od Isusovih sljedbenika, poput apostola Pavla, sebe su smatrali autoritativnim predstavnicima Istine.
Drugi biblijski pisci složili su se s ovim tvrdnjama i uvrstili su njegove poslanice među ”Pisma”. (Pročitajte na primjer 2. Petrovu 3, 15-16.) Postojala je rasprava u vezi toga koji su apostoli bili odani Isusovim učenjima i koje su poslanice napisali apostoli, s obzirom na to da su postojale i krivotvorine.
Premda su četiri evanđelja smatrana autoritativnim knjigama, zajedno s Djelima, za većinu Pavlovih, kao i za neke veće poslanice, raspravljalo se sve do četvrtog stoljeća o tome može li ih se prihvatiti kao dio kanona. 367. aleksandrijski biskup Atanazije odredio je 27 knjiga koje danas smatramo kao kanon. No to nije bilo njegovo osobno mišljenje. Današnji kanon nastao je kao plod konsenzusa veće skupine pripadnika vjerskih vlastodržaca. Tijekom različitih crkvenih koncila, kao što su koncili 382. godine koji je bio održan u Rimu, 393. i 397. u Kartagi, određeno je da će kanon, koji se danas smatra autoritativnim, smatrati kanonom. Kasnije su katolička i protestantska crkva odredili, na temelju vlastitih odluka, mišljenja o kanonu, kao i apokrifnim knjigama.
Bog je vodio proces
Ono što treba navesti jest to da, iako su u procesu uvrštavanja biblijskih spisa u kanon određivali ljudi, vjerujemo da je Bog bio taj koji je vodio crkvu, kako bi odlučila koje Bog knjige želi uvrstiti u svoj božanski zbir knjiga. Otkako je Biblija kompletirana, niti jedna druga knjiga ne može joj biti dodana. (Otkrivenje 22, 18)
Autor: Marten Visser; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Biblword.net
