Nakon globalnog Potopa cijela je Zemlja bila prekrivena vodama, a svijet koji je do tada postojao bio je uništen od samih voda iz kojih je Zemlja izvorno nastala po Božjoj zapovijedi (Postanak 1,9; 2. Petrova 3,5-6). Ali kamo su te vode otišle nakon Potopa?
Postoje mnogi stihovi u Bibliji koji poistovjećuju potopne vode s današnjim morima (Amos 9,6 i Job 38,8-11 spominju „valove“). Ako su vode još uvijek ovdje, zašto najviše planine još uvijek nisu prekrivene vodom, kao što su bile u Noino doba? Psalam 104 daje odgovor. Nakon što su vode prekrile planine (6. stih), Bog im je zaprijetio i pobjegle su (7. stih); planine su se uzdigle, doline su se spustile (8. stih) i Bog je postavio granicu tako da nikada više neće pokriti Zemlju (9. stih). To su iste vode!
Izaija daje istu izjavu da Noine vode više nikada neće prekriti Zemlju (Izaija 54,9). Jasno, ono što nam Biblija govori jest da je Bog djelovao da promijeni Zemljinu topografiju. Nove kontinentalne kopnene površine s novim planinskim lancima prekrivene planinskim naslagama uzdignute su iznad voda koje su okruživale Zemlju te erodirale i izravnale topografiju prije Potopa. U isto su se vrijeme stvorili veliki duboki oceanski bazeni i smjestili Potopne vode koje su potom isušile kontinente.
Zato su oceani toliko duboki i zato postoje presavijeni planinski lanci. Doista, da je cijela Zemljina površina izravnala topografiju ne samo površine zemlje, već i površine stijena na oceanskom dnu, oceanske bi vode prekrivale Zemljinu površinu na dubini od 2,7 kilometara. Moramo se sjetiti da je gotovo 70 posto površine Zemlje još uvijek prekriveno vodom. Dakle, očito se Noine vode nalaze u današnjim oceanskim bazenima.
Mehanizam?
Katastrofalni model tektonskih ploča daje mehanizam za produbljivanje oceana i podizanje planina nakon Potopa.
Kako su se nova oceanska dna hladila, postajala su zbijena i udubljena, dopuštajući da voda protječe s kontinenata. Kretanje vode s kontinenata u oceane bilo bi opterećeno oceanskim dnom i olakšalo kontinente, što bi rezultiralo daljnjim udubljenjem oceanskog dna, kao i kretanje kontinenata. Produbljivanje oceanskih bazena i podizanje kontinenata rezultiralo bi da se više vode povlači s kopna.
Sudar tektonskih ploča također bi odgurnuo i udaljio planine, osobito na kraju Potopa.
Jesu li vode mogle prekriti Mt. Everest?
Mount Everest je visok više od 8 kilometara. Kako bi onda Potop mogao prekriti „sve visoke gore, što su pod čitavim nebom“ (Postanak 7,19)?
Biblija govori samo o „visokim gorama“, a današnje planine su bile formirane tek na kraju i nakon Potopa sudaranjem tektonskih ploča i povezanim potiskivanjem prema gore. U prilog tome, slojevi koji formiraju najviši dio Mount Everesta sastoje se od fosila i vodom nanijetih naslaga.
VIDI OVO: Neoborivi dokazi potvrđuju da se Opći potop u Noine dane stvarno dogodio
Ovo podizanje novih kontinentalnih kopnenih površina iznad potopnih voda znači da dok su se planine uzdizale, a doline spuštale, voda bi brzo isušila novonastale kopnene površine. Uništenje prirodnih nasipa koje zadržavaju potopne vode na kopnu također bi uzrokovale katastrofalne poplave. Takvo brzo kretanje velikih količina vode uzrokovalo bi veliku eroziju i oblikovalo osnovne crte današnje Zemljine površine.
Dakle, nije teško zamisliti ubrzano rezbarenje crta krajolika koje danas vidimo na Zemlji, uključujući mjesta poput Grand Canyona u Sjedinjenim Državama.
Sadašnji oblik Uluru (Ayers Rock), kao pješčenjak, kameni monolit u središnjoj Australiji, rezultat je erozije, nakon naginjanja i podizanja, prethodno vodoravnih korita vodom nataloženog pijeska. Pijesak bogat feldspatom koji čini Uluru morao je biti nataložen vrlo brzo i nedavno. Dugoročni transport pijeska uzrokovao bi zaobljenje i razdvajanje zrna, a oni su nazubljeni i nesortirani. Da su se polagano nakupljali u jezerskom koritu koji se sušio na suncu tijekom dugih vremenskih razdoblja, što je priča ispričana na geološkom prikazu u centru parka, feldspat bi se pretvorio u glinu.
VIDI OVO: Noina arka: Postoje li dokazi koji potvrđuju njeno postojanje?
Isto tako, da je Uluru ležala milijunima godinama u nekad vlažnom području središnje Australije, bila bi glina. Slično tome, obližnja Kata Tjuta (Olgas) sastoji se od nerazvrstane mješavine velikih gromada, pijeska i blata, što ukazuje na to da je materijal morao biti transportiran i položen vrlo brzo.
Erozija uzrokovana padajućim poplavama razlog je što su riječne doline daleko veće od rijeka koje sada teku u njima. Protok vode koji je rezbario riječne doline morao je biti daleko veći od količine vode koju vidimo danas u rijekama. To je u skladu s velikom količinom poplavnih voda koje su isušile novonastale kopnene površine nakon Noinog potopa i brzinski otišle i natopile novo pripremljene, duboke oceanske bazene.
Naše razumijevanje kako se Potop mogao dogoditi neprekidno raste. Ideje dolaze i odlaze, ali ostaje činjenica da se Potop dogodio. Postanak jasno svjedoči o tome, Isus i apostoli su ga potvrdili, a postoji i obilje globalnih geoloških dokaza za globalnu vodenu kataklizmu.
Izvor: Christiananswers.net; Prijevod: Vesna L.
