Patnja je nešto što će svatko tijekom života iskusiti. Nitko nije imun na nju. Koje lekcije možemo naučiti iz naše patnje?
„Božja volja nije nikada da njegova djeca pate.“
Često čujem ovu rečenicu i od strane kršćana i od onih koji nisu kršćani kada pokušavaju oslikati Njegov karakter. Zašto dobri Bog ne bi želio da Njegova djeca budu sretna?
Potpuno razumijem ovakav tijek misli. Ja također želim biti sretna. Ne želim da se moji bliski odnosi razore, da se moje zdravlje naruši ili da mi se pak oduzme život.
Ipak, razmatrajući Sveto Pismo, jasno zaključujem da po mnogolikoj Božjoj mudrosti On patnju koristi za naše dobro. I za našu vječnu radost. A to je puno značajnije nego ikakva prolazna sreća.
Izaija 30 predivno govori o tome kako Bog koristi patnju, bez obzira koji je njezin izvor. Obraćajući se Izraelcima, koji bijahu kažnjeni zbog svoje neposlušnosti, Izaija kaže:
„Da, puče sionski koji živiš u Jeruzalemu, više ne plači! Čim začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati, čim te čuje, uslišit će te. Hranit će vas Gospod kruhom tjeskobe, pojiti vodom nevolje, al’ se više neće kriti tvoj Učitelj – oči će ti gledati Učitelja tvoga. I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: ‘To je put, njime idite’, bilo da vam je krenuti nadesno ili nalijevo. Smatrat ćeš nečistima svoje srebrne kumire i pozlatu svojih kipova; odbacit ćeš ih kao nečist i reći im: ‘Napolje!’“ (Izaija 30, 19-22).
Bog će nam možda dati kruh tjeskobe i vodu nevolje, ali uz to dolaze nevjerojatna obećanja. Jamstvo da On čuje i odgovara na naše molitve, mogućnost da Ga vidimo i osjetimo Njegovu prisutnost, da pri donošenju odluka imamo jasan putokaz, da svjedočimo snazi koja uništava grijeh, i da imamo utočište – to su zapanjujući darovi.
Lekcije iz patnje … Bog vidi kroz što prolaziš
Kada mi patimo, moramo vjerovati da Bog čuje naše očajne vapaje. Stvoritelj raja i zemlje pozorno sluša, čekajući nas da ga pozovemo. To ne mora biti nekakva rječita molitva. Dovoljan je samo iskren vapaj za pomoć.
I čim Bog čuje naš jecaj, On će nam odgovoriti. Istog trenutka. On odgovara čim čuje da ga molimo za milost.
Ali, iskreno, usred te patnje, ja se često osjećam potpuno suprotno. Mislila sam da Bog ignorira moje molitve jer se moja situacija nije mijenjala. I kako sam molila Boga za izbavljenje, stvari su postajale sve gore. No, Bog me podsjetio da Njegov odgovor može biti „da“, „ne“ ili „čekaj“. I unatoč tome što možda ne razumijem puno toga, znam da će mi Bog uvijek dati ono što je najbolje za mene, u vrijeme kada bude najbolje za mene.
On nam daje samoga sebe
Bog nam neponovljivo daje svoju prisutnost u patnji. Bog, naš Učitelj, tada se više ne skriva. Iako nas Bog nikada ne ostavlja, mi smo često nesvjesni Njegove prisutnosti. Ali, u patnji, Božja je prisutnost nedvojbena. To je kao da On sklanja veo koji skriva Njegovo lice od nas, a mi se odjednom nađemo u odaji Božjega prijestolja.
PROČITAJTE: Što je Bog mislio kada je rekao: ”Neću te ostaviti, niti ću te napustiti”?
Za mene je ovo vrlo neobična pojava. Iako znam da je Bog uvijek sa mnom, rijetko iskusim Božju prisutnost na nedvojben, izvanredan način. Znam osjetiti Njegovu prisutnost čitajući Sveto Pismo, moleći se, sjedeći u tišini ili klanjajući se u zajednici, ali postoji nešto jako posebno u tom otkrivanju prisutnosti za vrijeme naše patnje.
Nikada neću zaboraviti te natprirodne susrete s Bogom. U meni još uvijek živi radost koju sam osjetila u tim trenucima, trenucima koji su bili popraćeni bolnim okolnostima. Ti su mi trenuci spas. Kad god se Bog čini nejasnim i dalekim, sjetim se kako je oživio moju dušu dok sam najviše patila.
Bog nam daje jasan putokaz
Prije nekoliko sam godina prolazila kroz vrlo teško razdoblje. Ne možete ni zamisliti kolika me fizička i emocionalna bol preplavila. Ali u isto vrijeme, bol me na neobičan način potaknula da pozornije slušam Božji glas. Mogla sam ignorirati sve zvukove oko sebe i usredotočiti se samo na ono što bi mi Bog govorio.
Oslanjajući se na Njega na načine na koje nikad prije nisam, uvidjela sam Božju milost. Pitala sam Ga za savjet i On mi ga je dao. On je usmjerio moje korake dok sam hodala. Kroz prijatelje vjernike, kroz razne okolnosti, molitvu, ali najviše kroz čitanje Njegove Riječi, naučila sam prepoznati Njegove puteve. I Njegov glas. Samo sam morao slušati.
Za mene, slušanje Božjeg glasa iziskuje čitanje Biblije, s obzirom da je to ‘mjesto’ gdje najčešće čujem Božje riječi. Upravo mi je kroz Pismo Bog najjasnije progovorio tako što me utješio, osudio i usmjerio. Upotrijebio je tekstove koji su bili ispunjeni ljubavlju i nekako poznati, te udahnuo život u riječi, donijevši mi tako novo razumijevanje, mudrost i putokaz.
Bog nam pomaže uništiti naše idole
Na kraju, Izaija 30 pokazuje nam da nam patnja pomaže uništiti naše idole. Iako se nisam klanjala kipovima, nosila sam idole u srcu (Ezekiel 14,3), što može biti još opasnije. Čeznula sam za prihvaćanjem, poštovanjem, uspjehom i za savršenom obitelji. Mislila sam da me sve to može usrećiti. Ali kada mi to bijaše oduzeto, moć tih idola potpuno je nestala.
Svaka je moja patnja uključivala neki gubitak. Gubitak onoga što sam cijenila. Gubitak onoga što sam voljela. Često su to bile dobre stvari, ponekad predivne, ali niti jedna od njih nije bila toliko dobra kao što je sam Bog. Unatoč tome što sam oplakivala njihov gubitak, shvatila sam da mi Bog može podariti radost i bez njih jer je moja radost postala ukorijenjena u Njemu.
PROČITAJTE: Kako preboljeti smrt bliske osobe?
Iako nikada ne bih sam izabrala nevolju, mogu reći da je upravo nevolja bila jedinstven dar mome životu. Je li bilo teško? Jest. Ali, je li vrijedilo? Itekako.
Iskreno mogu ponoviti riječi koje je izrekla Joni Eareckson Tada: „Ni sa kim se na svijetu ne bih mijenjala za mjesto dok god sam ovako blizu Isusu.“
Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Izvor: DesiringGod.org
Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net
