Svetost je volja Božja za sve ljude u svim okolnostima. Biti svet za ljudsko biće prije svega znači odvojiti se od svijeta za Boga.
Ovo odvajanje koje je i odluka i proces čini da ljudsko biće poprima Božje misli, želje, motive, a time i djeluje poput Boga, što je onda praktično posvećenje. U konačnici, biti svet znači slikom i prilikom biti poput Boga.
Đavao, Božji protivnik, mrzi ljudsko tijelo jer je kroz ljudsko tijelo on raskrinkan i poražen. Đavlov potpuni poraz sastoji se u tome da je ljudsko biće, Sin čovjeka, odolio svim njegovim kušnjama i perverznim idejama te nikada nije sagriješio.
Kada je pravi Čovjek – Isus, umirao na križu, sve što je đavao ikada osmislio u svom pomraćenom umu, tog je dana javno raskrinkano, obezvrijeđeno i osušeno. (Sada je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve će ljude privući k sebi! Iv 10,30-32). Ovaj đavlov poraz kulminirao je treći dan, uskrsnućem pravoga Čovjeka iz mrtvih Pomoću nečistih strasti i požuda koje je pali anđeo inflirtrirao u ljudsko biće, on je gospodario ljudskom rasom i držao je u ropstvu strahom i smrti i samom smrću (Ef 2,1-2; Heb 2,14-15) Sada je kroz istovrsno tijelo, kroz koje je dobio vlast nad zemljom, tu istu vlasti izgubio i javno je očitovanja osuda nad njegovim lažima i djelima (Kol 2,15; Otk 1,17-18).
Budući da đavao mrzi ljudsko tijelo, nastoji ga stalno ugnjetavati i obezvrijeđivati, a jedna od najuspješnijih prijevara koje je ubacio u čovjekovu palu prirodu je bludnost, tj. obezvrijeđivanje čovjeka kroz perverziju njegove spolnosti i svetoga spolnog odnosa kreiranog od Boga. Ponovimo da je seksualni odnos između muža i žene predviđen kao snažan čimbenik njihove doživotne veze. To je fizičko isprepletanje njihovih duša u zanosu svetog saveza kojim su se u potpunosti predali jedno drugome. Sveto Pismo ženu naziva muževom posudom i obrnuto. Kada nam je posuda vrijedna, vrijedna je jer u njoj držimo veliku vrijednost. U bračnom savezu žena je sveta posuda namijenjena da muž svoju božansku ljubav ”ulijeva” i čuva u njoj, a isto tako žena svoju svetu ljubav izlijeva u muževo srce. Brak je stalno pretakanje ljubavi iz posude u posudu, koje su savezom postale jedinstvene da ih Bog naziva jedno.
Čovjek bez Boga predao je svoje tijelo nepravednosti i stoga njegovim tijelom gospodare grešne stvari. Grešne stvari gone čovjeka k samozadovoljavanju vlastitih tjelesnih nagona. U tom smislu seksualni je odnos degradirao na nivo životinjskog, tj. služi za zadovoljavanje spolnog nagova i za reprodukciju vrste. Seksualni odnos osmišljen od Boga međusobno je napajanje bračnih partnera ljubavlju posvećene duše, kroz fizička tijela (Izr 5,18-19).
Spolni odnos u kršćanskom braku odvojen je za slavu Božjeg imena, kao i cjelokupni život svetaca. U njemu ne smije biti nazočna samozadovoljavajuća, nečista požuda kao kod onih koji ne poznaju Boga. Fizičko sjedinjavanje mora biti u poštovanju tijela svoga supružnika, a ne iskorištavanje njezina ili njegova tijela za zadovoljavanje svojih grešnih strasti. Svaka se perverzija prvo rađa u umu. Ukoliko joj se čovjek prepusti, tj. dopušta joj da se ukorijeni, sila grešne strasti zahtijevat će od tijela da se pokrene k zadovoljenju grešne požude.
Kao u životu samaca, tako posebno u životu vjenčanih ljudi masturbiranje se ne smije tolerirati. Slušao sam neke oženjene propovjednike kako masturbiranje nazivaju ”ispušnim ventilom”. Nameće se pitanje: ”O čemu osoba razmišlja dok čini tu samozadovoljavajuću radnju?” Budući da je žudnja prije svega igra slika u umu, a masturbiranje se pokreće pomoću tih slika, kakve se slike kreću u umu osobe koja masturbira? Ukoliko je to slika neke druge osobe, onda je po Isusovim riječima iz govora na gori to preljub. Ako je to slika bračnog partnera, onda je to sebično zadovoljavanje svog nagona, a ne zajedničko ispunjenje i predanje sebe za sreću drugoga. Masturbiranje se ne može nazvati slobodom već ropstvom, a u braku to je uvijek na samoj granici preljuba. Čista postelja, posvećen seksualni odnos u poštivanju prema voljenoj osobi nema ništa zajedničko s masturbiranjem.
U tjelesnom ljubavnom odnosu kršćanskih bračnih partnera ne smije biti bestijalnosti koja je kroz pornografiju ispunila umove mnogih ljudi. Oralni spolni odnos, i druge, još gore aktivnosti, u kojima ljudi sliče na životinje, a ne na bića koja su poput Boga, nisu praksa svetih Božjih ljudi. Kršćani koji toleriraju i podupiru ovakve izopačenosti treba interesirati što o tome kaže njihova savjest. Ukoliko bi samo poslušali svoju savjest, bilo bi im jasno da ovakve aktivnosti nisu plod nove naravi koju su dobili kroz novo rođenje. Bestijalnost je degradacija ljudskog tijela, koje je hram Svetoga Duha, na nivo tijela životinje.
Kao što je Bog zapovjedio Izraelcima da izvrše herem, kleto uništenje, nad izopačenim kanaanskim narodom, tako svaki kršćanin, a posebice oni koji su u braku, moraju zajedno s Duhom Svetim izvršiti herem nad svim seksualnim nečistoćama i maštanjima koje zateknu u svome srcu. Velik broj ljudi danas je zarobljen od đavla u ovakve nastranosti. Pastiri bi trebali provoditi ljude u slobodu za koju ih je Krist otkupio te paziti da seksualni odnos ne bude tabu tema u stadu. Spolni odnos jedna je od glavnih karika ovozemaljskog života i Bog ima mnogo toga za reći i učiniti po tom pitanju.
Neka Bog blagoslovi sve pastire, propovjednike i druge duhovne radnike da svi uđu u potpunu seksualnu čistoću u svojim brakovima i da budu osposobljeni dovesti druge do slobode u ovom području, slobode za koju ih je Krist otkupio.
Autor: Oliver Buljat
