Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu. (Matej 2,1)
Vrlo je neobično da jedno maleno dijete privlači ljude iz dalekih zemalja!
Inače kada djetešce dođe na svijet, također se zbiva nekakav nemir: pojavljuju se djed i baka, možda navrati i teta, ali i nekoliko bliskih poznanika. No tu je kraj.
Dijete Isus pak privlači ljude iz velike udaljenosti. Iz krajnje udaljenosti. Ali i iz velike unutarnje udaljenosti! Jer su ovi “magi” – kao što u grčkom tekstu stoji – bili ljudi koji su itekako bili upleteni u spone mračnog poganstva.
Ali Isus ih privlači k sebi. Kakva li je privlačna moć u ovome djetetu!
Nezaboravan mi je prvi pokus iz fizike kojega je naš učitelj izveo pred nama, školskim dječacima: Na stol je istresao hrpicu piljevine. Onda je u piljevinu utaknuo snažan magnet. Tada je hrpica piljevine odjednom oživjela. Tek onda vidjeli smo da su u piljevinu bile pomiješane metalne strugotine koje su se kroz piljevinu provukle prema magnetu.
Isus je magnet koji je Bog postavio u svijet. Zato je itekako moguće da nas sljedeća pomisao prestraši: “Ubrajam li se i ja među onu mrtvu, nepomičnu piljevinu?”
Kakvi su to ljudi zapravo koje Isus privlači?
To su ljudi uznemirena srca koji vape za oproštenjem grijeha. Gladni, koji čeznu za mirom s Bogom.
“Privuci me, Oče, k svome Sinu…!” Amen.
Autor: Wilhelm Busch
