Dragi prijatelji, kada bih vam htio ispričati što čovjek ima od života s Bogom i zajedništva s Isusom, morao bih vam govoriti šest mjeseci i još ne bih završio. Toliko se toga može reći!
Nikada neću zaboraviti što mi je rekao otac pred smrt u svojoj 53. godini. Ovo su mu bile jedne od posljednjih riječi: “Wilhelme, reci svim mojim prijateljima i poznanicima kako me sretnim i blagoslovljenim učinio Isus – u životu i u smrti!” Znate, kada je tko na samrti, ne priča koještarije ili fraze. I kada tko pred svoju smrt kaže: “…kako me sretnim učinio Isus – u životu i u smrti”, tada je to vrlo znakovito. Kako će izgledati vaše umiranje?
Kada sam kao mladi župnik služio u rurskoj oblasti, dogodilo mi se nešto zanimljivo. Otprilike 1925. godine bio je priređen veliki skup na kojem je jedan učeni čovjek dva sata uvjeravao prisutne da Bog ne postoji. Iznio je sve svoje znanje ne bi li nekako uvjerio nazočne u svoje pretpostavke. Dvorana je bila prepuna ljudi. Od dima se nije moglo disati. Sa svih se strana čulo odobravanje: “Hura! Boga nema! Možemo činiti što nas volja!” Kada je govornik nakon dva sata napokon završio, voditelj skupa ustane i reče: “Sada ćemo imati diskusiju. Može se javiti tko god želi nešto reći!” Naravno, nitko nije imao hrabrosti javiti se. Svatko je mislio: “Tako učenom čovjeku nitko se ne može usprotiviti.” Sigurno je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s govornikom, ali tko bi imao hrabrosti popeti se na podij pred tisuću ljudi.
Ipak, netko se javio za riječ! Iz pozadine se prema podiju počela probijati jedna starica s crnom kapicom na glavi, tipična istočnopruska bakica kakvih je mnogo u rurskoj oblasti. Voditelj je upita: “Bako, vi biste htjeli reći nešto?” – “Da”, reče baka, “htjela bih nešto reći!” – “Onda morate doći ovamo na podij!” – “Bez brige, evo dolazim!” reče baka. Baš hrabra žena!
Baka žustro dođe do podija, pope se za govornicu i reče: “Gospodine govorniče, dva sata ste govorili o svojoj nevjeri, sada dopustite meni pet minuta govoriti o svojoj vjeri. Htjela bih vam reći što je moj Gospodin, moj nebeski Otac, učinio za mene. Vidite, dok sam još bila mlada, moj je muž stradao u rudarskoj nesreći. Mrtvog su mi ga donijeli kući. Ostala sam sama s troje male djece. U to doba socijalna pomoć nije bila nikakva. Mogla sam očajavati kad sam ugledala mrtvo tijelo svog muža, no moj me Bog utješio kao što me nitko na ovom svijetu ne može utješiti! Ono što su mi ljudi govorili ulazilo je na jedno, a izlazilo na drugo uho. Ali on, živi Bog, potpuno me utješio! Tada mu rekoh: ‘Gospodine, sada ćeš ti morati biti otac mojoj djeci!’ (Zaista je bilo dirljivo kako je starica to pričala!) Mnogih večeri nisam znala gdje smoći novac da sutradan nahranim djecu. Tada bih obično rekla svom Spasitelju: ‘Gospodine, ti znaš moju bijedu. Pomozi mi, molim te!”
Tada se starica okrenu govorniku i reče: “On me nikad nije ostavio na cjedilu. Bog je učinio i nešto više od toga, poslao je svog Sina, Gospodina Isusa Krista. On je umro za mene i uskrsnuo, svojom me krvlju očistio od svih mojih grijeha! – Da”, nastavila je, “sada sam stara. Uskoro ću umrijeti. I vidite, on mi je dao čvrstu nadu u vječni život. Kada ovdje na zemlji zaklopim oči, otvorit ću ih na nebu jer pripadam Isusu. To je sve on učinio za mene! I sada pitam vas, gospodine govorniče, što je vaša nevjera učinila za vas?” Na te riječi govornik ustane, potapša baku po ramenu i reče: “Ah, ne želim oduzeti vjeru tako staroj ženi. Vjera je dobra za stare ljude.”
Trebali ste biti tamo i vidjeti kako je bakica reagirala! Energično je odmahnula i rekla: “Ne, ne! Ne možete me se samo tako riješiti! Gospodine govorniče, postavila sam vam jedno pitanje i molim vas odgovorite mi na nj! Ja vam rekoh što je moj Gospodin učinio za mene. Sada vi meni recite što je vaša nevjera učinila za vas?” – Nastala je neugodna tišina. Baka je bila pametna žena…
I kad se danas evanđelje napada sa svih strana, nameće mi se pitanje: Što, u stvari, ljudi imaju od svoje nevjere? Nemam dojam da su zbog toga postali sretni i da imaju mir u srcu. – Upravo suprotno!
Kakva korist čovjeku od života s Bogom? Što se mene osobno tiče, ne bih mogao živjeti da nemam mir Božji koji sam dobio od Isusa!
Postoje trenuci kada mi srce hoće puknuti. Danas sam čuo kako se u susjedstvu dogodio nesretan slučaj koji je dvije obitelji zavio u crno. Ako sam dobro razumio, djecu im je pregazio auto. Nismo ni svjesni kako nas brzo može snaći nesreća. Kada čovjeka nenadano zadesi zla kob, odlazi s ovoga svijeta usprkos svim velikim riječima kojima se opirao Božjim pozivima. Sve što tada može učiniti jest ispružiti ruku u tamu i zavapiti: “Zar nema nikoga tko bi mi mogao pomoći?”
Vidite, u teškim životnim situacijama dolazi do izražaja kakvu korist imamo od Isusa! Kad sam se oženio, rekao sam svojoj ženi: “Ženo, htio bih imati šest sinova i svi bi trebali svirati trublje.” Mislio sam kako bi bilo lijepo imati puhački ansambl u kući. Mi smo i dobili šestoro djece: četiri lijepe kćeri i dva sina. Ali mojih sinova više nema. Bog ih je obojicu uzeo na grozan način: prvo jednoga, a potom i drugoga. To nikako nisam mogao razumjeti. Cijeli sam život provodio radeći s mladima – a moji vlastiti dječaci?! Još se sjećam kako me, kad sam primio vijest o smrti drugog sina, obuzeo osjećaj kao da mi je netko zabio nož u srce. Došli su ljudi izraziti mi sućut, ali mi njihove riječi nisu prodrle do srca. Bio sam župnik za mladež i znao sam: “Večeras moram voditi sastanak i sto pedesetorici dječaka govoriti radosnu vijest Božju.” – A moje je srce krvarilo! – Zaključao sam se u sobu, pao na koljena i molio: “Gospodine Isuse, smiluj mi se, molim te!” Tada sam otvorio Novi zavjet i pročitao: “Isus reče: ‘Mir svoj dajem vam!’” Znao sam da Bog uvijek drži svoja obećanja. I tako sam ga nastavio moliti: “Gospodine Isuse, ne mogu razumjeti zašto si mi to učinio, ali molim te, daj mi svoj mir!” I on je to učinio! – Zaista je učinio!
Jednom ćete ga i vi trebati. Tada vam ni jedan čovjek neće moći pružiti utjehu. Kad vam nitko neće moći pomoći, cijenit ćete što poznajete Isusa koji vas je na križu otkupio svojom dragocjenom krvlju i koji je uskrsnuo od mrtvih. Tada će vam biti drago što mu možete reći: “Gospodine, daj mi svoj mir!” Mir koji on daje, poput moćne struje utječe u srce. To vrijedi i za najteži trenutak u našem životu – kad se nađemo na pragu smrti.
Kako ćete se ponijeti u trenutku smrti? Tada vam neće moći pomoći ni jedan čovjek. Morat ćete pustiti i ruku osobe koju ste najviše ljubili. Kako će izgledati kad dođete pred lice Božje? Želite li doći pred Boga sa svim svojim grijesima? Ah, kada biste samo prihvatili Spasiteljevu snažnu ruku i rekli mu: “Ti si me otkupio svojom dragocjenom krvlju i oprostio mi sve grijehe!” Mogli biste umrijeti bez ikakva straha – spašeni!
Kakva korist čovjeku od života s Bogom? Nabrojit ću vam: mir s Bogom, radost u srcu, ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema neprijateljima i svima koji mi idu na živce, utjeha u nesreći (tako da mi je svaki dan svijetao, makar bio usred najvećih patnji), sigurna nada u vječni život, Sveti Duh, oproštenje grijeha, strpljivost… Ah, mogao bih i dalje nabrajati.
Zaključit ću pjesmom koju posebno volim:
Sretna sigurnost, Isus je moj!
Njemu sam dao sav život svoj.
Baštinik Spasa, sretan sam ja,
rođen od Duha i krvlju spran.
To je moj život, pjesma je to,
hvaliti tebe, o Bože moj!
Veličanstveno je imati spasenje! I vama želim da dobijete to bogatstvo i tu sreću!
Ovo je posljednje predavanje župnika Buscha. Održano je 19. lipnja 1966. u Sassnitzu na Rügenu. Bog ga je pozvao k sebi po povratku s te evangelizacije, 20. lipnja 1966. godine.
Autor: Wilchelm Busch
