Kako vikanje utječe na djecu? Ovaj tekst bi trebao pročitati baš svaki roditelj, a posebno onaj kojem je vikanje postalo dio odgoja djece.
I nemojte reći – ja nisam taj. Možda baš vi i niste, ali onda ste u debeloj manjini, jer roditelji viču, ma koliko se god to sramili ili plašili priznati u javnosti.
Svi mi znamo da se djeci stvari moraju objasniti s puno strpljenja i bez podizanja glasa. Ne kaže se uzalud ni to da će vas dijete prije poslušati ako mu šapnete, umjesto da viknete, ali većina roditelja to najčešće nikad i ne proba.
No, jeste li ikada razmišljali o tome što dijete sve čuje kada roditelj viče na njega?
O tome je nedavno za portal Fatherly progovorila liječnica Laura Markham, osnivačica Aha! Parenting te autorica knjige “Peaceful Parent, Happy Kids: How to Stop Yelling and Start Connecting” koja tvrdi da se djeca mogu odgajati bez ijednog povišenog tona, prenosi Index.
Doduše, u svojim stajalištima i više je nego realna i svjesna je da mnogi viču, da katkad roditelj zaista ne znaju kako drugačije, osobito ako su umorni, puni briga i obaveza. Svejedno, kada pročitate što vam poručuje, nadamo se da ćete svoje vikanje zaista smanjiti na minimum. I postati onaj roditelj koji viče samo onda kada je to stvarno potrebno. U tom slučaju ne postoje dokazi da ćete vikanjem na bilo koji način utjecati na svoje dijete, na njegov razvoj, samopouzdanje, ponašanje. Ali ako je vikanje svakodnevna pojava, tada morate znati kakve posljedice može ostaviti. I nećete ih primijetiti odmah, ali one će izići na vidjelo u školi, u višim razredima, u tinejdžerskoj dobi. I to zato što vikanje zaista nije samo vikanje.
VIDI OVO: Zašto je Bog učinio roditeljstvo tako teškim?
Što dakle dijete “čuje” kada roditelj vikne:
Bori se, pobjegni ili se smrzni
Laura Markham tvrdi kako vikanje neće ostaviti dugoročne posljedice na mozak djece, ali kratkoročno će ga itekako promijeniti. Pojasnila je to ovako – kada s djetetom pričate lijepo, strpljivo, s puno osjećaja, dijete se smiri zato što je njegov mozak neurotransmiterima dobio poruku da je sada sve u redu. To isto radi i kemijska reakcija koja utječe na hormone, uslijed čega se dijete počinje osjećati ugodno i sigurno. Onda je logično da se kod vikanja odvija suprotna reakcija, a to je posebno znakovito kod djece mlađe od 4 godine, čiji se prednji moždani korteks tek počinje razvijati. Oni vikanje jednostavno ne mogu shvatiti kao odrasle osobe, jer primaju signale da su ugroženi, ne znaju se s time nositi, pa slijedi automatska reakcija – bori se, pobjegni ili se instinktivno smrzne.
Zato se djeca te dobi često postavljaju kao da će vas lupiti kad vičete na njih, bježe ili se samo zagledaju u vas.
A vi nastavljate vikati ne shvaćajući zašto vas dijete i dalje “ne čuje”.
Vikanje se ne pretvara u komunikaciju
Iako mnogi roditelji misle da će povišenim tonom natjerati dijete da konačno stane, koncentrira se i posluša, istina je zapravo takva da se dijete u trenutku povika prvo – isključi.
“To je logična reakcija svakoga od nas, no dok se mi veliki pokušavamo u takvim situacijama zaista koncentrirati, djeca će kod vikanja prvo pokušati savladati vas. Manja će djeca također poželjeti automatski podići glas na vas, a starija će vjerojatno dobro okrenuti očima. To znači da ni jedni ni drugi nisu reagirali onako kako su se roditelji ponadali. I jedni i drugi će se automatski ‘zatvoriti’ pa neće ni poslušati kako treba.
Odrasli su jako zločesti!
Svaki je roditelj svom djetetu stopostotna potreba u životu – o njima brinu, hrane ih, kupaju, zabavljaju ih, oni su sigurna luka sve dok ne poviču. Tada se pretvaraju u čudovišta koja ugrožavaju njihovu sigurnost. Tako samo jednim povikom vaše dijete iz pozitivnog uskače u negativno okruženje, samo zato što je to normalna reakcija djeteta na ovakvo stanje, jer nisu još dovoljno zreli da se znaju nositi s vikanjem.
VIDI OVO: 12 ključnih stvari za odgoj djece na kršćanski način
Čak i ako stalno vičete, dijete se na to neće naviknuti
Iako se možda čini da dijete uslijed vikanja ostaje zbunjeno, s pogledom u prazno, sjetite se one kemijske reakcije s početka priče. Oni se nisu navikli na vikanje, nego samo na “isključivanje” te su naučili da je vikanje jedan obrazac ponašanja koji im je samo naoko postao “normalan”. Ali nikada do kraja normalan.
Vikanjem ne postajete autoritet
Ima roditelja koji se trude vikati manje, ali u nekom trenutku vjerojatno pomisle “kako će dijete znati da vam je prekipjelo ako ne viknete?”
Rješenje postoji i puno je blaže od vikanja, a zove se – humor. Njime i dalje možete ostaviti dojam da se vaš autoritet ne smije propitivati, ali s malom dozom humora vaše će dijete biti puno spremnije približiti vam se, poslušati vas i uvažiti što ste im rekli. S osmijehom, s puno ljubavi i puno kemijskih reakcija koje će im reći da je sve u redu.
Kada je ipak u redu urlati
Kada djetetu prijeti opasnost. Tada će dijete automatski povezati povik s rizikom i stati na vrijeme – da ne ode pod auto, da se ne penje stepenicu više, da pripazi na teren po kojem hoda, da se ne tuče s prijateljem …
Tada će povik imati smisla. Tada i jedino tada.
