Kad slave Boga, ljudi koriste veličanstvene, pažljivo smišljene, zanosne pjesničke izraze i dobro je da to tako čine. Neka se Bog slavi s najplemenitijim mislima i najljepšom glazbom! Ali kad se radi o molitvi koja izlazi iz dubine tuge, nema vremena za pjesništvo.
Čovjek koji je u problemu dolazi ravno do Boga i preklinje ga jednostavnim riječima. U trenucima radosti, u molitvi se koriste usporedbe, metafore, simboli i slično, ali kad se u agoniji treba boriti s Bogom, nema se vremena za ljepotu izražavanja; usporedbe i poezija ostaju po strani.
Čovječji govor tada je u kostrijeti i pepelu ili, još bolje, čovjek je gol, spreman za borbu, bez ijedne suvišne riječi. Tada se čuje krik: ”Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!” To nije poezija, to je nešto daleko bolje…
U borbi čovjek ne može razmišljati kamo će staviti nogu; mora zauzeti što bolji položaj da ostane na nogama i pobijedi protivnika. U takvoj molitvi nema smišljenih riječi: to je izlijevanje srca koje vrije… To vam treba biti primjer za molitvu.
Nemojte razmišljati kako ćete se izražavati kad dolazite pred Gospodina. Neka se vaš izraz oblikuje prema vašoj potrebi… Ako vam je srce puno uzavrela gejzira, neka se diže para u stupu molitve. Nabujala duša izražava najljepše i najbolje molitve.
Autor: Charles H. Spurgeon
