Biti kršćanin ne čini čovjeka imunim od patnje. Ona je neizbježna, a Biblija nam daje nekoliko savjeta kako se nositi s patnjom u životu.
Patnja može doći u različitim oblicima u različito vrijeme. Od svih izazova koji su u moderno doba postavljeni kršćanstvu, možda je najteže objasniti problem patnje. Kako Bog koji je pun ljubavi može dopustiti da se patnja nastavlja u svijetu kojeg je stvorio?
Kako se Biblija odnosi prema ovom problemu? Daje li nam Biblija ikakav primjer patnje i nekakve pokazatelje o tome kako se nositi s patnjom?
Biblija nam daje nekoliko odličnih savjeta kako se nositi s patnjom
Poteškoće dolaze na različite načine: smrt člana obitelji, bolesti, izgubljeni posao, prekinuti odnosi, progon zbog vjere … Kršćane ne bi trebalo iznenaditi kada dođu, jer Isus nas je upozorio: “Na ovom svijetu imat ćete muku” (Ivan 16, 33). Dobra je vijest da je Isus nakon ovog upozorenja uputio riječi ohrabrenja: “Ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” Njegovom milošću možemo izdržati.
Biblija je zapanjujuće realistična kada je u pitanju problem pretrpljene patnje. U njoj se nalazi cijela knjiga koja je posvećena tom problemu. Ova knjiga se odnosi na čovjeka po imenu Job. On pati zbog toga što se Bog spori sa Sotonom. Ni Job ni njegovi prijatelji u to vrijeme nisu razumjeli razloge za njegovu patnju. Ustvari, kada se Job konačno suočio s Gospodinom, Job je šutio. Jobova šutnja ni na koji način ne umanjuje strahovitu bol i gubitak koji je tako strpljivo podnosio. Umjesto toga, naglašava važnost pouzdanja u Božju svrhu usred patnje, čak i kada ne znamo koja je svrha.
Da bismo prevladali nevolju, ne smijemo usredotočiti na nju, već na Isusovu prisutnost
Pored Isusa, apostol Pavao nam svojim životom može dati savjete o izdržljivosti u patnji. Bio je zatočen, pretučen, kamenovan, doživio je brodolom, gladan i siromašan (2. Korinćanima 11, 23–28). Ali, unatoč svemu ovome i još više, Pavao je uspio izdržati patnju, završiti utrku i sačuvati vjeru (2. Timoteju 4, 7). Kako? Tijekom svoje patnje ni u jednom trenutku nije poraženo podigao ruke ili prestao biti vjeran Bogu. Naprotiv, oslanjao se na Njegovu milost da će ga provesti kroz sve. Da je na svoje patnje odgovorio stavom ogorčenosti ili ljutnje, Pavao ne bi mogao reći da je “izdržao”.
Pavlov odgovor na patnju nije bio padanje pod teretom okolnosti, već ustrajanje zbog spoznaje da je Krist pozvao svoju crkvu da podnese teškoće (Luka 14, 27). Svaki put kada je bio pretučen, okovan ili gladan, sve više se poistovjećivao s Kristom u svom tijelu. I mogao se čak i radovati, jer je patnja u njegovu tijelu privilegija sudjelovanja u Kristovim patnjama (Filipljanima 3, 10).
Kao vjernici, trebali bismo se u svojoj patnji obratiti Bogu, a On će nam pomoći da prođemo kroz sve (1. Korinćanima 10, 13). Ponekad ćemo se osjećati tužno, izdano ili čak ljutito. Te emocije same po sebi nisu loše – one postaju grijeh tek kada im dopustimo da se ukorijene u našem životu i proizvedu gorčinu i zle misli o osveti ili neopraštanju. Vjernici se moraju sjetiti da je sve što dolazi u naš život pod kontrolom suverenog Boga koji je obećao da sve radi za dobro onih koji ga ljube i koji su pozvani prema Njegovoj namjeri ( Rimljanima 8, 28).
Bog je naš suputnik koji nam daje snagu i osjećaj sigurnosti. On je pobjednik nad smrću koji je obećao ostati s nama do kraja. Čak i ako ne vidimo svjetlo na kraju tunela, ne dopustimo da nas to ometa, jer to svjetlo svakako postoji. Nemojmo prestati moliti i čekati Gospodina. Milost će biti dana na vrijeme, jer Božje vrijeme ne slijedi kazaljke našeg sata. Bog ima takvu moć da može postići mnogo više nego što od Njega tražimo ili što možemo zamisliti.
