Stanje u svijetu je loše. Osim prirodnih katastrofa, iz dana u dan vidimo masovne pucnjave i nasilje. Kako bi kršćani trebali reagirati na to?
Svjedoci smo da u nekim zemljama svijeta, npr. Afgаnіѕtаnu ili Nigeriji, kršćani gоdіnаmа žіvе u vеlіkоm ѕtrаhu. Mnogi su zbog svoje vjere u Krista progonjeni, a neki, nažalost, i pogubljeni. Nasilje s godinama sve više raste.
Kako bi kršćani trebali reagirati na masovne pucnjave i nasilje?
U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! (Rimljanima 12, 12-14)
Kada mi ili naša djeca čitamo ove odlomke, možemo znati da je Bog glavni i da će se osvetiti. Nije na nama da mijenjamo svijet, već da mijenjamo sebe. Ne možemo promijeniti ljude; možemo im reći za Božju ponudu i moliti se da Ga prihvate.
Ideja da se ne osvetimo drugima ili našim neprijateljima nije strogo novozavjetna ideja. Na primjer, u Levitskom zakoniku 19, 18 stoji: “Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve.” Nadalje, Bog je rekao: “Moja je odmazda i nagrada u vrijeme kad im noga posrne. Jer blizu je dan njihove propasti, udes njihov brzo im se bliži!” (Ponovljeni zakon 32, 35). Kršćani u Rimu su mnogo izgubili zbog svoje vjere: svoje poslove, domove, obitelji, a ponekad i živote, ali apostol Pavao je rekao njima (i nama) kako trebamo odgovoriti na zlo u ovom svijetu:
Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. (Rimljanima 12, 17-19)
Kakav bi trebao biti naš odgovor?
U ljudskoj je prirodi da odgovara na isti način. Kada smo povrijeđeni, skloni smo odgovoriti uvredama; na ljutnju reagiramo ljutnjom, ali Bog nas je pozvao da “živimo u miru sa svima” i da ne preuzimamo stvari u svoje ruke. Kralj David znao je da će Bog na kraju donijeti pravdu, pa je rekao: “I udarit će ga Jahve, bilo da će mu doći njegov dan da umre, bilo da će otići u boj i poginuti” (1. Samuelova 26, 10).
U duhovnom sukobu (Efežanima 6, 12), kršćani bi se trebali moliti za Božju zaštitu za one koji su ugroženi tragedijom u Afganistanu i drugim zemljama. I trebali bismo se ustrajno moliti da talibanski vođe i sljedbenici upoznaju Isusa u vizijama i snovima, čudesnoj pojavi koja sada stiže do muslimana širom svijeta.
Braćo! Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase. Svjedočim doista za njih: imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju. Ne priznajući, doista, Božje pravednosti i tražeći uspostaviti svoju, pravednosti se Božjoj ne podložiše. Jer dovršetak je Zakona Krist – na opravdanje svakomu tko vjeruje. (Rimljanima 10, 1-4)
Ako se pitate može li Bog odgovoriti na takvu molitvu, razmislite o čovjeku koji ju je prvi molio. Ako je progonitelj kršćana, Savao, mogao postati apostol Pavao, ta je činjenica jasna: Bog može spasiti i najvećeg grešnika.
Kako možemo gledati na sve zlo i nasilje u svijetu i odmarati se u činjenici da je Bog suveren nad njim?
Moramo shvatiti da Bog kontrolira sve; ni muha se ne pomiče ako Bog prvo ne odobri. On može zlo koristiti za dobro (Postanak 50, 20). Jedan pogled na zlo učinjeno Kristu pokazuje nam koliko dobra može doći iz zla. Ubili su ga zli ljudi, ali to je bio dio Božjeg plana. Isusovim bezgrešnim životom, patnjom, smrću na križu i Njegovim uskrsnućem smo spašeni.
Gospodin je osvetnik za sve to, kao što vam već rekosmo i posvjedočismo. (1. Solunjanima 4, 6)
Poanta svih ovih stihova je da će se Bog osvetiti. Sve što moramo učiniti je moliti se za one koji nas mrze i progone te da im Bog podari pokajanje i vjeru u Krista. Čak se i Gospodin u mukama, na križu, molio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Luka 23, 34).
