Mnogima nam je nalagodno zbog osjećaja koje proživljava osoba koja tuguje. Većinu se svog vremena nastojimo odvojiti od patnji.
Kada se suočimo s nečijom tugom, pokušavamo svoju osobnu patnju zadržati na najnižoj razini. Često pokušavamo omesti žalobnika u njegovom žalovanja kako bismo izbjegli osobu nelagodu. Sve što omogućava osobi izbjeći ili potisnuti opravdanu patnju radi gubitka, produljit će vrijeme tugovanja. Takva vrsta ”utjehe” čini više zla nego dobra.
Čini se da se crkva, kao i okolno društvo, osjećaju nelagodno pri suočavanju s tugom. Ali crkva bi se trebala razlikovati radi nade u obnovu koju svi imamo u Kristu. Crkva bi trebala ohrabrivati svoje članove da se suoče s tugom tako da prihvate bolnu stvarnost gubitka i ohrabre da se više oslone na Krista. Suze su pokazatelj nečije ljudskosti, a ne pokazatelj slabosti i nedostatka vjere.
Kako se nosimo sa strmim i ponekad opasnim terenom osobnog tugovanja uvelike će utjecati na našu mogućnost da pomognemo onima koji tuguju. U 2 Korinćanima 1,3-4, apostol Pavao opisuje one koje je utješio Bog kao one koji trebaju utješiti druge.
Načelo o kojem Pavao govori u Rimljanima 12,15, ”plačite s onima koji plaču”, Isus je pokazao kada je posjetio Mariju i Martu nakon što je umro njihov brat lazar. Kada je vidio Marijinu tugu i bol, ”Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši” (Ivan 11,33). Bio je preplavljen njihovom tugom. Osjetio je žalac Svojeg i njihovog gubitka. Nije samo Njegova sila kojom je uskrsnuo Lazara od mrtvih duboko dotakla žalobnike, već sila Njegove prisutnosti i Njegove ljubavi za njih. Zamislite samo! Bog plače s vama radi gubitka voljene osobe.
Kao navjestiteljima evanđelja pomirenja (2 Korinćanima 5,18-20), povjerena nam je posebna mogućnost da budemo poput Krista s onima koji tuguju. Riječi ne mogu izraziti ono što treba osoba koja tuguje. Rame za plakanje, spremnost da ih saslušamo, boravak s njima u tišini najviše pomažu.
Osjećamo se vrlo nelagodno u prilici kada ne možemo ništa učiniti. Oni koji tuguju znaju da vi ne možete učiniti ništa što bi promijenilo njihovo stanje tugovanja. Samo žele znati: ”Hoćete li ići sa mnom ovim putem boli kojim moram prolaziti?”
Osjećaju se napušteni i ostavljeni zbog gubitka voljenih. Najmanje im treba da ih napuste i oni najbliži. Trebaju istinske prijatelje koji će ih slušati ne samo ušima, nego i srcem. One koji će ih obuhvatiti Kristovom ljubavi i utjehom.
Praktična podrška u malim stvarima također je potrebna. Poziv na ručak, promjena ulja u autu, spremanje kuće, zajednička večera izvan kuće, čuvanje djece, novčana pomoć, kao i potpora u molitvi, nužni su za oporavak nakon razarajućeg gubitka.
Autor: Tim Jackson; Iz knjige ”Kako živjeti s gubitkom” (Duhovna stvarnost, Zagreb)
