Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok ih netko ne povrijedi. Kako oprostiti osobi koja nam je nanijela zlo?
Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će bijesno zarežati na nas. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina — naprotiv, oni je često preziru i mrze.
Takvi me razgovori tjeraju na povraćanje, kažu. Mnogi od vas sigurno žele upitati: “Zanima me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”
To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne zanijekati svoju vjeru, čak i pod cijenu smrti. Da, pitam se, kad bih stvarno bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi ni na kraj pameti da u ovoj knjizi govorim što bih ja mogao učiniti — ja sam sitna riba —govorim vam samo ono što je kršćansko. Ja nisam kršćanstvo izmislio. A u njemu, u samoj njegovoj biti, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim”. Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno, da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina.
Što nam je, dakle, činiti?
Svakako, oprostiti je teško, ali mi se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli bismo pokušati shvatiti, što znači voljeti svojeg bližnjeg kao sama sebe. Kako to ja volim sama sebe?
Kad o tome bolje promislim, ne bih baš mogao reći da se sam sebi sviđam, čak se događa da uopće ne uživam u vlastitom društvu. Očito, voli svog bližnjeg ne znači neka ti se on svidi ili pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja.
Da li ja o samom sebi mislim najbolje, mislim li da sam dobar momak? Moram priznati da ponekad tako mislim (to su, nedvojbeno, moji najgori trenuci), no takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg sama sebe volim. U stvarnosti je obratno — zbog svojeg samoljublja, mislim da sam dobar. Tako, kad kažem da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, premda smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenucima, ne samo da ne mislim da sam dobar čovjek, već uviđam da sam opak. U životu sam učinio dosta toga čega se sramim. Prema tome, dopušteno mi je prezirati i mrziti ono što rade moji neprijatelji. Sad kad o tome razmišljam, sjećam se kako su mi još davno vjeroučitelji govorili da trebam mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijem mrziti zle ljude — dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.
PROČITAJTE: 12 savjeta kako oprostiti nekome tko te u prošlosti povrijedio
Dugo vremena sam ovu razliku smatrao glupim cjepidlačenjem — ta kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Mnogo godina kasnije, palo mi je na pamet da sam se upravo tako ponašao prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život — prema samome sebi. Koliko sam god mrzio svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisam prestao sebe voljeti. U tome me ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što sam volio počinitelja, mrzio sam njegove opačine. Baš zbog ljubavi prema sebi bio sam žalostan kad sam shvatio što sam sve kadar napraviti. Dosljedno tome, kršćanstvo od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno, ostaje i dalje. Međutim, kršćanstvo od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo opačinu u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način izmijeniti i ponovo postati čovječan.
Voljeti i one koji to ne zaslužuju
Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je počinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi dojam priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas ako se nastavi pretvoriti u đavla. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnije. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše — Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti — zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.
Priznajem da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Ima li u nama nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti? Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli — ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti — bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da se je odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana … što znači voljeti svojeg bližnjeg kao sama sebe. Kako to ja volim sama sebe?
Autor: C. S. Lewis; prema poglavlju iz knjige ”Kršćanstvo” (Duhovna Stvarnost, Zagreb)
