Kako je Isus Krist “stvarao” Svoje učenike? Stvaranje učenika, kao što se vidi u Kristovom životu, uključuje više od formalne, verbalne pouke.
Prvo su Ga obožavali.
Prije nego što im je Krist dao bilo kakve zadatke koje treba izvršiti, bilo kakvu zadaću koju treba ispuniti, bilo kakve upute o tome kako bi, na neki način, mogli nastaviti njegovo djelo nakon što je otišao, prvo su pali na koljena pred njim. Matej o tome piše:
…“jedanaest učenika otišlo je u Galileju, na goru na koju ih je Krist uputio. I kad su ga vidjeli, poklonili su mu se. . . . (Matej 28,16–17)“.
Prije nego što su mogli oponašati aspekte Njegovog ljudskog života i odjeknuti Njegova učenja u vlastitim riječima i poslušnosti, poklonili su se Kristu, ne samo kao čovjeku nego i samom Bogu.
Štoviše, prije nego što je Krist izrekao jedini imperativ svog Velikog poslanja svojim učenicima, za svoju Crkvu, objavio je svoj jedinstveni autoritet: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Matej 28, 18). Crkva ima jednog Zaručnika, jednog Pastira glavnog, jednog Gospodina, jednog uskrslog Sina koji sjedi zdesna Ocu i opskrbljuje Duha. I više od toga, kada bi učenici primili svoju zapovijed, ona bi bila izrazito usredotočena na “Sina”, krštenje u Njegovo ime, s Ocem i Duhom, i poučavanje svih naroda poslušnosti onome što je Krist prenio na njih.
Ne samo da bi potpuno neponovljivi aspekti Bogo-čovjekova života imali svoje jasne oznake ovdje, prilikom Njegovog izricanja Poslanja, nego bi i Njegovi učenici imali poziv na koji su trebali odgovoriti, ulogu koju treba odigrati, istinsku poslušnost koju će ispuniti. Postojalo je stvarno oponašanje Njihova Gospodara koju je trebalo posjedovati i realizirati, bez obzira na zahtjev kvalifikacija.
U središtu ovog završnog, kulminirajućeg izvješća na kraju Matejeva evanđelja stoji određena zapovijed: posao koji treba obaviti, imperativ na koji treba obratiti pozornost, misija koju treba prihvatiti i da, izražena dimenzija Kristova života koju treba nasljedovati: stvarati učenike.
Učinio ih je ribarima
Kako bi ovaj poziv, onaj koja obuhvaća sve druge zapovijedi Kristova učenja, pao na Njegove vlastite ljude u tom trenutku te u danima i godinama koje su uslijedile dok su razmišljali o tome? Na kraju krajeva, ova družina Ga je najbolje poznavala. To su bili Njegovi učenici. Što bi Njegovi učenici mogli čuti kada je rekao svojim učenicima da stvaraju učenike?
Za Petra i Andriju, Jakova i Ivana, Krist je prvo uokvirio svoj poziv podučavanja u smislu njihovog zanimanja. “Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi” (Matej 4,19). Budući da su cijeli život bili uvježbavani kako bi čamcima i mrežama izvlačili hranu iz mora, ono što bi im tada, a još jasnije nakon tri godine s Kristom, bilo jasno da se ribare ili učenike ne stvara preko noći ili u trenu.
Stvaranje dobrih ribara je dug i složen proces, što su oni dobro znali. To zahtijeva podučavanje i obuku tijekom vremena. Ne samo da čujete i internalizirate jasne riječi pouke i smjera, već i promatrate majstora ribara kako radi i hvata neizgovorene ritmove i obrasce njegovog zanata. Takvo naukovanje zahtijeva, prema pastoru Tomu Nelsonu “vrstu znanja koju je teško obuhvatiti propozicijskim terminima ili kategorijama, ali koja se pojavljuje u kontekstu bliskog odnosa i oponašanja drugoga” (Rastući pastor, 94). Nelson citira filozofa Michaela Polanyija (1891.-1976.) koji ga naziva “prešutnim znanjem”:
”Promatrajući majstora i oponašajući njegove napore u prisutnosti njegovog primjera, šegrt nesvjesno preuzima pravila umjetnosti, uključujući ona koja samom majstoru nisu izričito poznata”. (Polanyi, Osobno znanje, 53)
Takvo stvaranje učenika, kao što se vidi u Kristovom životu, uključuje više od formalne, verbalne pouke. Učenici ne samo da čuju svog učitelja kako govori o svom zanatu, već ga promatraju kako radi, a zatim primaju stalne upute dok on, zauzvrat, promatra njihove rane napore i govori o njihovim sposobnostima u nastajanju.
Sada vi stvarajte učenike
Kako se, dakle, odvijalo ovo duhovno ribarenje tijekom Kristove službe? Osobito u Matejevu evanđelju, od Njegovog poziva u 4. poglavlju, do Poslanja u 28. poglavlju, izvanredno je promatrati Njegovu stalnu pozornost i određivanje prioriteta i ulaganja u svoje učenike.
Iznova i iznova, od jednog poglavlja do sljedećeg, a često i od jednog izvještaja do drugog, Krist se kreće kroz javne i privatne dimenzije života, pokazujući ritmove dočekivanja “mnoštva” u javnosti, a zatim posvećujući nepodijeljenu pozornost “svojim učenicima” nasamo. Spreman je primiti i blagosloviti mase koje dolaze tražeći, ali On sam traži svoje učenike, da ulaže u nekolicinu. Promatrajte to sami tako što ćete preletjeti Evanđelje po Mateju i pratiti riječi gomile i učenika u prvom i posljednjem retku različitih odjeljaka.
Krist, Učitelj, pozvao ih je da Ga slijede i više od tri godine, u zalasku za zalaskom, u privatnim kućama i usred velike gužve, hodajući dugim putovanjima između gradova i uživajući u polaganim obrocima, jedan po jedan razgovor, dan po dan, Krist ih je podučavao. Sam Krist im je pokazao kršćanski život, iznutra i izvana, u javnom poučavanju i privatnoj molitvi. Sada su i oni trebali stvarati učenike.
Konkretno, On kaže: “Učite sve narode”, što je zacijelo palo na njih barem dvostruko snažno.
”Učenik” kao glagol
Prvi je odnosni kontekst koji smo promatrali.
Kršćani danas često govore o “učeništvu” i stoga bi moglo biti od pomoći razjasniti kakvu bi radnju i postupak Kristovi učenici čuli kada bi njihov Učitelj rekao neka ”stvaraju učenike”. Stvaranje učenika, u ovom kontekstu, je proces u kojem stabilan, zreo vjernik ulaže sebe, u određenom vremenskom razdoblju, u jednog ili nekoliko mlađih vjernika, kako bi pomogao njihovom rastu u vjeri, uključujući i pomaganje njima ali i ulaganje u druge koji će ulagati u druge. Pavao daje takva uputstva svom učeniku, u 2. Timoteju 2, 2, za podizanje vođa u efeškoj crkvi.
Takvo stvaranje učenika zahtijeva i strukturu, posebne lekcije i teme koje treba obraditi, kao i marginu koja omogućuje učeniku progovaranje o neplaniranim trenucima za podučavanje kako oni nastanu. Takav je proces i projektiran i organski, uključuje i govorenje istine i dijeljenje života. Kvantitativno vrijeme je tlo u kojem raste kvalitetno vrijeme.
Formalno i obavještavajuće
Velika većina Kristovog vremena sa svojim ljudima nije bila formalna. Marko 3,14 kaže: “Postavio je dvanaestoricu, koje je također nazvao apostolima, da budu s njim.“ Prije nego što ih je poslao da propovijedaju, prvo su trebali biti sa svojim Učiteljem, čuti Njegove upute, gledati Njegov život i upijati Njegove putove; ne sa satom koji otkucava u pozadini, već s prostorom i vremenom i preklapanjem svakodnevnog života, što je poticalo vrstu učinka kojeg je Krist imao na svoje učenike.
Nije ništa manje nego nevjerojatno što su tri godine s Kristom učinile za ovu otrcanu grupu mladih Galilejaca. Svi su oni bili autsajderi tadašnjem vjerskom establišmentu; nitko od njih nije bio obučen za rabina kao Pavao. Pa ipak, nakon Kristova uzašašća i izlijevanja Njegova Duha, vjerski su autoriteti svojim očima mogli vidjeti duboke Kristove otiske na njegovim ljudima:
”A kad su vidjeli smjelost Petra i Ivana i shvatili da su oni neobrazovani, obični ljudi, bili su zaprepašteni. I prepoznali su da su bili s Isusom”. (Djela 4,13)
Krist nije prezirao mnoštvo. Primio ih je. On ih je učio. On ih je izliječio. Ali On ih nije progonio. Njegovi su se dani vrtjeli oko njegovih učenika. A kada je došlo vrijeme da im se obrati i izgovori im svoje Poslanje, nije rekao: “Privucite gomile”. Rekao je: “Učite narode.”
Svi narodi kao cilj
Drugo je vanjski pritisak na svim narodima.
U svom komentaru Poslanja D.A. Carson primjećuje da, iako je “glavna imperativna sila” i “glavni naglasak” na glagolu “napraviti učenike”, ne bismo trebali umanjiti ili previdjeti učinak participa ići (“idi i učini učenike”). Neograničeno zadržavanje u Jeruzalemu, ili u Galileji, neće ispuniti misiju. Možemo reći da postoji nesvodiva “centrifugalna sila” ne samo u participu nego i u objektu glagola “svi narodi”.
Krist govori o dubini i udaljenosti Poslanja. Da, njegovi učenici nastoje “učiniti obraćenike”, ništa manje neće zadovoljiti. Oni moraju biti evangelisti. Ali Krist poziva na više. U središtu Njegova Poslanja je dubina stvaranja učenika. Neizbježan učinak i poticaj su vanjski, ekspanzivni, evangelizacijski, čak i globalni. Poslanje usmjerava Kristov narod da „ide duboko“ i „izađe van“, lokalno i u druge gradove i među narode.
Sve što je zapovjedio
Sada, dok idemo, preko ulice, niz hodnik, u zgradu crkve ili kafić, u novu vezu ili drugi sastanak, na drugi kraj grada, u novu državu, preko oceana, u novu kulturu ili jezik, stvaramo učenike, nudeći svoje riječi, vrijeme i pažnju mjesecima, čak i godinama, i dajući svoje živote kao primjer.
Vježbamo strpljenje, govorimo s milošću, odgovaramo na jednostavna pitanja s poniznošću i kao sami Isusovi učenici, svoje „učenike“ ne upućujemo u konačnici na nas, već na Njega. A kada je naš fokus stvaranje učenika, a ne moderna fascinacija privlačenjem gomile, otkrivamo da život i služba poprimaju potpuno novi tenor, možda čak i samoga Krista.
Dok nastojimo živjeti i služiti više poput Njega, iznova potvrđujemo da je Krist doista jedinstven. Sva vlast je Njegova. Poslanje je Njegovo. Crkva je Njegova. Njegovo je obećanje božanske prisutnosti. Mi Ga štujemo, a druge podučavamo da čine isto.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
