Robovi, koji su bili dovedeni u Ameriku od početka 16. stoljeća do 1864. godine, nisu donijeli samo svoju radničku snagu, nego i potpuno novu i bogatu glazbenu kulturu, koja je znakovito oblikovala buduće američko društvo i povijest općenito, što je rezultiralo stvaranjem nekoliko novih glazbenih pravaca kao što su jazz, blues i gospel.
U početku su robovi, radeći na plantažama, pjevali tzv. radne pjesme (work songs).
Osnovna svrha tih pjesama bila je učiniti posao lakšim kako bi izdržali pod vrućim suncem, iako su im u početku njihovi gospodari zabranili prakticiranje afričke glazbe. Ali, kako su robovlasnici primijetili da je radna efikasnost veća ako im se dozvoli pjevanje, s vremenom je većina dozvoljavala pjevanje na plantažama.
Pjesme su govorile o nevoljama njihova života i tlaci koju su trpjeli od robovlasnika i društva u kojem su živjeli. S vremenom se sadržaj tih pjesama obogatio duhovnim aspektima jer je sve više robova postajalo kršćanima. Naime, lako su apsorbirali novu poruku kršćanske vjere, koju su donijeli kolonijalni misionari.
Nalazili su se u pričama kao što je ona o Mojsiju i Izraelcima, koji su kao i oni živjeli u ropstvu, ali im je Bog obećao da će jednoga dana biti slobodni.
Robovi su se lako identificirali s osobom Isusa Krista. To je bio čovjek koji je bio udaran, pljuvan, lažno optužen i zatvoren zbog zločina koji nije počinio. Na kraju je bio obješen na drvo, metoda egzekucije koja je bila poznata robovima. Unatoč svim nepravdama, Isus je molio: ˝Oče, oprosti im jer ne znaju što čine˝, a zatim umro za grijehe svih ljudi, bez obzira na boju kože. Upravo je on postao Bog i spasitelj robovima, on koji je po patnjama bio sličan njima. U njemu su našli milost, mir, oproštenje i nadu u budućnost. Ta spoznaja proizvela je u njima nove pjesme kao što je Were you there when they crusified my Lord. Miješajući svoje afričko glazbeno naslijeđe s kršćanskom vjerom, engleskim jezikom i glazbenom tradicijom anglosaksonske crkve, robovi su od radničkih pjesama stvorili duhovne pjesme (spirituals), koje su se bavile istim aspektom života kao i radničke, ali su imale više biblijskog sadržaja.
Bijela populacija dugo je duhovne pjesme (spirituals) smatrala bezvrijednim crnačkim pjesmama ne posvećujući puno pažnje glazbenoj kulturi robova. Tek krajem Američkoga civilnog rata ljudi su počeli shvaćati važnost duhovnih pjesama (spirituals) i taj glazbeni oblik polako je postao priznat i izvan zajednice robova.
Razvojem duhovnih pjesama i crnačkih crkava, postavljeni su glazbeni temelji za ono što je kasnije poznato kao gospel glazba.
Mahalia Jackson, ‘prva kraljica gospela’, predstavila ga je publici diljem svijeta i uvela ga u američki mainstream. Rođena je 1911. u New Orleansu u siromašnoj obitelji. Pjevati je počela kao četverogodišnjakinja u lokalnoj baptističkoj crkvi, a utjecaj na nju svakako su imali rhythm&blues te Bessie Smith. Sa 16 godina odlazi u Chicago gdje radi kao čistačica, pralja i služavka, uključuje se u tamošnji crkveni zbor, a zatim i u skupinu The Johnson gospel singers, jednu od prvih profesionalnih gospel grupa. Njezine solo ploče nisu prošle zapaženo sve dok 1948. nije snimila hit Move on up a little higher zbog kojeg postaje popularna u SAD-u i Europi te od tada sve više nastupa po koncertnim dvoranama, a sve manje po crkvama. Unatoč slavi, ostala je dosljedna svojoj vjeri, iako su joj nudili velike svote da bi pjevala i zabavljala noćne goste Las Vegasa. Njezin muž pokušao ju je uvjeriti da napusti crkveno pjevanje kako bi zaradila više pjevajući blues i popularnu glazbu, no brak je završio razvodom. Tijekom 50-ih i 60-ih postaje sve poznatija pjevačica duhovne glazbe, pjevajući hitove poput He’s got the whole world in His hands, Didn’t it rain, a njezina verzija ‘Tihe noći’ postala je jedna od najprodavanijih ploča u povijesti Norveške. Svojim glasom pridonijela je borbi za građanska prava koju vodi Martin Luther King.
Thomas A. Dorsey, ‘Otac gospela’ karijeru je započeo kao uspješan blues pijanist koji svira po zabavama i čiji se hitovi prodaju u milijunima primjeraka. Do preokreta u životu i radu dovela ga je osobna tragedija – smrt žene pri porođaju prvog sina. Od tog trenutka ostavio je svjetovnu glazbu i počeo pisati glazbu koju je on sam nazvao gospel – spoj kršćanskog slavljenja s ritmovima jazza i bluesa. U njegovoj boli nastaje i njegova najpoznatija pjesma, jedan od najpoznatijih gospela uopće, Take my hand, precious Lord, omiljeni gospel Martina Luthera Kinga koji su, između ostalih, izvodili Mahalia Jackson, Elvis Presley i Aretha Franklin.
Elvis Presley, – Svi imamo poziv, moj poziv je da budem pjevač gospela. Propustio sam svoj poziv. Svijet mi ne dopušta da budem ono za što me Bog pozvao da budem. To su riječi kralja rock ´n´ rolla, ´The Kinga´, kako su ga nazivali njegovi obožavatelji. Elvis je volio gospel glazbu, često ju je pjevao na svojim koncertima, to je bila glazba koja se od najranijeg djeti-njstva uvukla u njegov život. Najpoznatija gospel pjesma koju je pjevao je vjerojatno ˝How great Thou art˝. Prema riječima njegova prijatelja Raya Walkera, pjevača gospela, Elvis je često plakao zbog optužbi koje su ga pratile i živio u borbi u kojoj je pokušavao pomiriti dva svijeta – svijet kršćanske vjere i svijet u kojem vlada borba za prihvaćanjem, u kojom je bio ikona i prva prava rock zvijezda. Njegov brat sjedio bi uz njegov krevet i gledao ga kako otvara Bibliju i vapi: – Bože, daj mi snage! i moli za oprost, a drugi dan uzima šaku lijekova. On sam nije volio da ga zovu kraljem te ga je više ljudi čulo kako izjavljuje: – Ja nisam kralj, Isus Krist je kralj.
